Tekst je prenešen iz knjige "Hrvatski planinski pas tornjak", objavljene 2002-e godine.

Ekstenzivno ovčarenje nomadskog tipa nekoć je bio jedini način ovčarenja, no razvitkom civilizacije i u svjetskim se okvirima, pa tako i u Hrvatskoj, gasilo nomadsko ovčarenje i ustupalo mjesto nekoj vrsti farmskog uzgoja, odnosno ovčarenju u sustavu pregona. Istodobno se njegovala kultura lova na vukove pa je tornjak zapravo ostao “bez posla” u najvećem dijelu Hrvatske. Pomoć ovih pasa trebali su još samo u posve zabitim predjelima u kojima se zadržalo nomadsko ovčarenje. Zapravo, tornjak je u Hrvatskoj nastavio obavljati svoju predanu dužnost još jedino na Dinari. Sa Svilaje i južnije do Moseća, gdje su psi u tipu tornjaka oduvijek bili “desna ruka” pastirima, mjesno stanovništvo pamti domaći uzgoj pasa koje su nazivali “dinarcima” i svjedoči da su tornjaci–“dinarci” odatle nestali tek prije kojih dvadesetak godina, a još uvijek su se zadržali na planini Kamešnici i u izoliranim dijelovima Like, osobito u okolici Otočca i Gospića. Nešto više ih se još uvijek moglo sresti u livanjsko-duvanjsko-kupreškom prostoru zapadne Bosne, te na planinama Vran i Vlašić u unutrašnjosti. U drugim predjelima koje su prije nastavali i naša autohtona sorta ovce "pramenka" i tornjak, s krajem 19. i početkom 20. stoljeća uglavnom više nije bilo ni jednoga ni drugoga. Tornjak je gotovo nestao iz najvećeg dijela Hrvatske, u kojem je oduvijek postojao, o čemu će se naći svjedočanstva i unekim ranim djelima, npr. o velikašu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, još prijedolaska Turaka u naše krajeve (Hrvojev misal iz 1404.).
(tekst napisan za portal www.rujanajeger.com 9.2.2017)

Pisati o tornjaku danas nakon tolikih godina provedenih s tornjacima, a to je preko pola mog svjesnog dijela života, zapravo mi nije lako, jer nakon svih ovih godina i hrpe mojih dragih tornjaka s kojima sve dijelim, najteže je odlučiti – od kuda početi? O čemu pisati? Što reći, a što izostaviti? Cijela knjiga bila bi premalo za sve šta bi mogla, željela ili trebala reći u vezi tornjaka, ili kao informaciju, naputak, smjernicu za sve koji tornjaka ne poznaju, koji nisu (još) imali sreću i radost susresti ove posebne pse, ali za one koji su tornjaka možda upoznali s „krive strane“.Kažu mi prijatelji da u mojim ranijim napisima o tornjacima pršti emocionalnost, da se moja ljubav za tornjaka može gotovo „opipati“, a mnogi hladniji, racionalniji čitatelji reći će da moje pisanje nije dovoljno objektivno, kažu da u pisanju previše glorificiram tornjaka.
ili kako se desilo da je tornjak dospija kod mene u kuću?

Pisano punog srca u noći u kojoj mi san nikako nije išao na oči, u noći tog velikog dana kad smo konačno doživjeli da je međunarodna kinološka javnost, međunarodna kinološka federacija (FCI) na svojoj Generalnoj skupštini u Leipzigu tog dana 7. studenog 2017. priznala u punopravnom statusu našeg, ali prije svega - MOG - tornjaka <3 .... psa kojemu sam posvećena od sad već dalekih ratnih godina ... Dok Niki i Casco "milozvučno" hrču u duetu pod mojim nogama, a nakon ovakva dana san mi nikako ne pada na pamet, još dobrano euforična od saznanja današnjeg FCI-evog potpunog priznanja pasmine vrtim po glavi toliko toga neizrečenog, nenapisanog ...
Ovaj tekst sam pisala tijekom siječnja, a objavljen je u ožujku 2016. u časopisu MOJ PAS, službenom glasilu HKS-a (za sve koje zanima sadržaj, a nisu u prilici doći do svog primjerka časopisa), moram vas upozoriti da je članak podulji, ako ne volite čitati, nemojte ni počinjati

Četrdeset godina u životu jednog čovjeka je prilično vremena, skoro pola života ili možda i više od toga … Na crti života, u vječitoj promjeni to baš i nije neko dugo vrijeme, u životu jedne vrste ili pak pasmine kakav je naš tornjak, zapravo je jako malo!Kako god bilo, svjedoci smo da su upravo ova posljednja četiri desetljeća za tornjaka bila jako značajna, značajnija možda i od svih silnih stoljeća prije toga. Nakon što je nestajanjem i gašenjem ekstenzivnog ovčarenja kroz dvadeseto stoljeće, brojnost tornjaka toliko opala da se moglo smatrati kako su ti domaći, autohtoni torni psi naših krajeva izumrli, a u kinološkom smislu kao pasmina – nikad nisu ni postojali, kroz posljednja četiri desetljeća trudom i požrtvovnim radom nekolicine ljudi, kojima su se kasnije pridružili brojni drugi, vratili su ovu prekrasnu pasminu u život. Trudom i predanim radom velikih zaljubljenika i entuzijasta tornjak je revitaliziran i doveden na kinološku scenu.. Svakako danas, početkom 2016. godine, na obljetnicu, desetu godišnjicu službenog - provizornog FCI priznanja pasmine tornjak 22.02.2006. godine, deset godina od tog značajnog datuma u cjelokupnoj priči o tornjaku morali bismo se upitati - dok gorljivo iščekujemo službeno – potpuno priznanje …
Nešto malo o etičnosti nabave i držanja psa

(donekle prilagođen dio iz knjige: “Hrvatski planinski pas tornjak”)Psi, svi psi su prekrasna, iskrena stvorenja, a nama zaljubljenicima u tornjake, posebno su prekrasni naravno - tornjaci. Al kad pogledamo unatrag u povijesnom pregledu jedino su psi od svih životinja čovjeku prišli svojevoljno, jedino pse čovjek nije pripitomljavao silom. Već tisuće i tisuće godina čovjek i pas dijele zajedničku sudbinu, nekad bolju nekad goru, ali pas nikad nije ostavio čovjeka ni za tren. Povijest čovjeka je i povijest psa. Da sutra čovjek prestane postojati, ni pas više ne bi postojao.Psi su istinski nevina stvorenja, u njima nema nimalo zla; sve zlo koje se kojim nesretnim slučajem desi oko i u vezi s psima, dolazi samo i isključivo od ljudi. Za štetu ili ozljede koje izazove pas, uvijek je kriv vlasnik koji je svojim neznanjem ili nebrigom izazvao, i dužan je tu štetu, koliko je god moguće, nadoknaditi. Nisu svi ljudi zli, to je sigurno, ali nema niti jednoga nečasnog psa, što se za ljude ne može reći.
by gdin Davor Javor

Ovaj članak preuzet je iz časopisa Moj Pas, siječanj / veljača 2010. (“MojPAS i prijatelji”) Dobro pitanje! Ne zato što se u školi uči da nema glupih pitanja, nego samo glupih odgovora, nego zato što je to zaista pravo pitanje kojeg si je postavilo i postavlja tisuće sadašnjih i budućih vlasnika pasa. Ili da malo modificiram pitanje i ovako ga postavim:Da li pas s rodovnicom? E sad već imam dva pitanja za odgovoriti!Rodovnica, rodovnik ili pedigre, da ili ne? Moj odgovor bi bio u stilu jednog odlučnog možda. Dakle, sve ovisi o životnoj situaciji u kojoj se razmišlja o nabavci psa i razlogu zbog kojeg se nabavlja psa.
Šta se dogodi kad kupujete štene s Njuškala za par stotina kuna, "čistokrvno bez papira", samo za "ljubitelje pasmine"...?

... od ljudi koji najčešće tvrde da prodaju štence onima kojima "izložbe nisu bitne, nego samo trebaju dobrog ljubimca" - kupujete zapravo mačka u vreći! Kupujete štene koje će k vama najčešće stići u dobi od 35 do maximalno 45 dana; pa svim znanstvenim saznanjima (o čemu ima podosta na Googlu, samo ako se potrudite proguglat) iz legla se ne bi smjelo odvajati štene mlađe od barem 56 dana. Kupujete štene s buhama, s crijevnim parazitima, najčešće već bolesno, makar se to na maloj dragoj buhtlici na prvi pogled (još) ne vidi, jer štencima koju prodaju na takav način i za te novce preko “Njuškala” bolesne su već majke, kuje, najčešće nikad cijepljene; mršave, iscrpljene stalnim leglima, nikad čišćene od crijevnih parazita, pune buha, a legla se podižu u nezdravim uvjetima i hrane se otpatcima iz obližnjeg restorana.
Prijevod teksta - autorica: Kathy Lorentzen

Ovdje je 10 najvažnijih lekcija koje sam naučila u mojih 45 godina uzgoja pasa“Koliko god da je teško, ne dozvoli sebi sentimentalnost u uzgojnim odlukama!”
1. Započnite polako
Bez obzira koliko puno mislite da znate, ipak sigurno ne znate dovoljno kad ste tek početnik uzgajivač. Što brže napredujete, to više grešaka ćete činiti i morat ćete potom popravljati veći nered. Pokušajte planirati svojih prvih par legala s velikom pažnjom i uz puno pomoći svojih mentora, uzmite si vrijeme da gledate svoje štence kako rastu prije nego što ćete ponovo uzgajati s istim roditeljima. Čekanje i promatranje tih prvih legala popunit će vaše znanje svim onim što ni znali niste da vam nedostaje.
Makar se na žalost ne rijetko susrećemo s pojmom ‘torzija želudca’ kod pasa još uvijek ima jako puno ljudi/pasovlasnika koji o torziji ne znaju dovoljno ... Na žalost ne mali broj pasa smrtno strada upravo od torzije želudca. Nedavno je i tu kod nas jednom prijatelju uginija šest godina star tornjak (radni pas na ranču uz ovce, uzgoj dr. Jurišić) upravo od torzije. Na žalost kad me Vinko Piližota nazva i opisao simptome, bilo je već puno prekasno za bilo kakvu akciju, samo par sati nakon tog poziva nesretni pas je uginija :(