Tribute to TORNJAK!

ili kako se desilo da je tornjak dospija kod mene u kuću?

Pisano punog srca u noći u kojoj mi san nikako nije išao na oči, u noći tog velikog dana kad smo konačno doživjeli da je međunarodna kinološka javnost, međunarodna kinološka federacija (FCI) na svojoj Generalnoj skupštini u Leipzigu tog dana 7. studenog 2017. priznala u punopravnom statusu našeg, ali prije svega - MOG - tornjaka <3 .... psa kojemu sam posvećena od sad već dalekih ratnih godina ... Dok Niki i Casco "milozvučno" hrču u duetu pod mojim nogama, a nakon ovakva dana san mi nikako ne pada na pamet, još dobrano euforična od saznanja današnjeg FCI-evog potpunog priznanja pasmine vrtim po glavi toliko toga neizrečenog, nenapisanog ...

Od onih davnih još ratnih godina kad sam sanjala konačan prestanak granatiranja Šibenika, mir, mir i ... psa u kući ... Psa kojeg već dugo nisam imala. Svojeg, vlastitog. Makar bilo je pasa u kući, u obitelji, bila je kokerica Luna moje zaove Edite, pa malo kasnije dobermanka Aba, njenog muža Stanka ... Ali te divne životinje, makar su bile tu u kući, oko nas, oko mene, ipak nisu bile moje, svaka od njih je imala svog Čovjeka. Rano djetinjstvo i kasnije kroz školovanje svaki vikend, sve praznike i blagdane provodila sam kod dide na selu i odrastala sam s hrpom životinja, konja, pasa, mačaka i svih drugih domaćih životinja kojih u dide nije falilo. A pasa, nikad nam nije falilo pasa, dida je uvijek, baš uvijek imao psa. Otkako pamtim bio je tu jedan Žućo, pa jedan Bile, kasnije i jedan Šare (ali ne, taj Šare ni blizu nije bio nalik tornjaku ili psu "u tipu" tornjaka) svi ovi psi bili su mješanci, najobičniji mješanici kakvih je posvuda "na bacanje", ali bili su meni, djetetu predivni i obožavala sam ih. Puno više su bili moji nego didovi, ili bilo kojeg od mojih četvoro rođaka. Luka, godinu dana stariji rođak, kojeg sam volila ko brata kojeg nisam imala, cilo to naše zajedničko djetinjstvo priča' mi je o "psu kojeg će on nabaviti, a to će svakako bit "vučjak", velik, snažan, kakvog ima vojska i policija" ... Bilo je to naše ditinjstvo divno, prepuno priča i bajki, ili pak zastrašujućih priča uz vatru s kamina u dugim noćima bez električne rasvjete, jer selo je elektrificirano tek kasnije kad smo mi već bili u srednjoj školi ... Bila su to divna bezbrižna ljeta, vrijeme sjenokoša i vesle igre krda konja po strništima ... dok mi dica ležimo na leđima u hladu hrastova i brojimo oblačke po ljetnom nebu ili pokušavamo u njima pronaći neke oblike ... poslije se kući vozimo visoko gore na vozu sijena ... dok Žučo, Bile ili Šaro trče oko konja i laju na leptire. Nakon didove smrti obitelj se polako rasipa, puno manje se odlazi na selo, a meni ubrzano dolaze neke druge obaveze u životu, najprije odlazak na faks u drugom gradu, pa odmah potom zaposlenje, u to vrime nakon srednje škole isključivo materina i ćaćina kuća bez bilo kakvih odlazaka u selo, uz njih dvoje zakletih mrzitelja pasa i mačaka, i sveg četveronožnog, nije bilo šanse da nekog barem udomim ... Strašno mi je falilo moje selo, moje životinje, moji psi, konji, moj dobri divni dida Luka ... Ali život ide dalje nesmiljenim tempom, pa uz posal malo kasnije i udaju, rođenje prvog diteta, i nisam se ni snašla još u tim novim ulogama, nije bilo vrimena, jer odniotkud, i unatoč tom šta je moj ćaća govorija "Neće oni nas, oni su naša braća!", izbija je RAT ... Strašan rat koji je u Gradu dugo trajao. Godinama. I nikako stat. Još i prije rata nekako posve prirodno družila sam makar sama nisam imala svog psa najviše sa prijateljima s psima, od Tome i Jadranke Marinov s afganistancem Arijem, pa Jadrana Ljube s crvenim ircima do drage Odese Gatara i divnog dalmatinca Ponga sa smeđim točkama. Bija je tu u klapi i Toni Olivari s rotićem, a nekako u to vrime u Grad se vratila, nakon razvoda i novinarka Jadranka Petrina (ex. Trnski) sa svojim registriranim uzgojem labradora, originalne engleske krvi. U pauzama granatiranja grada kroz rat šetali smo pse pa izbjegličkom naselju hotela Solaris .... do tamo nisu dopirale granate iz Gaćeleza, a ruta je bila od ex. Kampa do H Andrije i natrag ... Čopor pasa i grupa uvik istih ljudi, svih dana i svakim danom osim ako je baš pljuštalo ... samo Jadranka nije šetala s nama, ona se zabuksala u svoju Dubravu. Mi smo imali neki svoj "đir" za ostati priseban, za priživit u to teško vrime. Pasi su nam bili terapija. Obožavala sam tog pametnog Ponga, a od Odese sam saznala da je Pongo rodom iz Bjelovara iz uzgajivačnice iz koje sam i ja žarko želila svog dalmatinskog psa "baš takvog ko Pongo" čim prestane granatiranje i kad se jednom ipak iz podstanarskog stana u vikend naselju Jasenovo/Crveni brig di smo proveli tri posljednje ratne godine konačno ponovo budemo mogli vratiti u svoju kuću ispod Tanaje. Sanjala sam SVOG psa, u to vrime već sam ga vidila u mašti, jednog prekrasnog točkastog dalmatinca, čak sam negdje 1994 kad smo već pomalo krenili obnavljati svoju kuću u gradu, u prvi osvit smiraja rata, nazvala sam bila Pongovog uzgajivača i rezervirala štene iz legla sljedeće godine, do kad bi već i kuća morala biti useljiva .... Ali ne kažu u nas bez veze "Čovik snuje, a Bog određuje!" ... Danas bi mi doma valjda pod nogama hrkali točkasti dalmatinski psi da jednog ranog jutra tamo negdje krajem 1994 ili ranim početkom '95 na TVu nisam privučena ko zna čime, jer inače ne gledam Tv uopće, a posebice ne u tako rano jutro, ko zna šta mi je bilo kad sam tog jutra uz kavu upalila taj veliki "prozor u svit" i u njem ugledala jednog šarmantnog gospodina, nasmijanog, malo proćelavog, bradatog, vrlo elokventnog lika koji je u studiju bio u pratnji dva najljepša pseća stvorenja koja sam u životu ikad vidila ... Od silne ljepote ta dva bića jedva sam čula šta lik priča ... Dolje desno u dnu ekrana pisalo je Šandor Horvath ... I lik 'u bradi' s Tv ekrana priča, priča, a ja gledam u ta dva psa - hipnotizirana ... Isti dan sam nazvala gospodina u Bjelovaru i rekla da odustajem od rezervacije, jer sam se zaljubila u - tornjaka. I krenila sam u potragu za uzgajivačem tornjaka ...A hipnoza izgleda i dalje traje, 23 godine već.Niki i Casco hrču pod mojim nogama, Vilma je izabrala mekano, a ono drugo dvoje Zogy i Samba spavaju u predsoblju, dok meni misli vrludaju sjećanjima ... danas u ovom danu, odnosno noći dok mi san neće na oči, u danu kad je, makar sad je to već jučer, kad je tornjak stekao međunarodno priznanje ....**Tekst posvećujem jednom bivšem FB prijatelju, neću ga imenovati, sam će se prepoznati, koji je na prvu lajkao ovu moju iskrenu ispovijest, a vrlo brzo potom (valjda u strahu od svojeg uzgajivača, čijeg psa ima doma, a koji je moj zakleti mrzitelj) lajk je - pobrisao. Takva šta meni je posve dovoljno da takvog “prijatelja” pobrišem s liste)