Tribute to TORNJAK!

ili kako se desilo da je tornjak dospija kod mene u kuću?

Pisano punog srca u noći u kojoj mi san nikako nije išao na oči, u noći tog velikog dana kad smo konačno doživjeli da je međunarodna kinološka javnost, međunarodna kinološka federacija (FCI) na svojoj Generalnoj skupštini u Leipzigu tog dana 7. studenog 2017. priznala u punopravnom statusu našeg, ali prije svega - MOG - tornjaka  .... psa kojemu sam posvećena od sad već dalekih ratnih godina ... Dok Niki i Casco "milozvučno" hrču u duetu pod mojim nogama, a nakon ovakva dana san mi nikako ne pada na pamet, još dobrano euforična od saznanja današnjeg FCI-evog potpunog priznanja pasmine vrtim po glavi toliko toga neizrečenog, nenapisanog ...
Od onih davnih još ratnih godina kad sam sanjala konačan prestanak granatiranja Šibenika, mir, mir i ... psa u kući ... Psa kojeg već dugo nisam imala. Svojeg, vlastitog. Makar, bilo je pasa u kući, u obitelji. U djetinjstvu u velikoj didovoj kući uvijek je barem poneki Šare ili Bile bija u dvoru i pod nogama, oko nas, nikad nismo bili bez psa u familji, dok moji roditelji nisu volili životinje, posebice ne kućne ljubimce. Pa koliko god smo sestra i ja uporno i stalno sa ulice dovlačile mace raznih veličina i uzrasta, i mati i otac jednako tako uporno su se naših maca rješavali  a o psu u roditeljskoj kući nije moglo biti ni spomena unatoč mojoj golemoj neutaženoj želji za svojim psom i silnim već tada pročitanim knjigama o psima.
Kasnije u drugoj obitelji u koju sam ušla udajom u kući je već bio mužjak žuti engleski koker, a potom po njegovoj smrti njegova nasljednica ponovo kokerica Luna, oba psa moje zaove Edite, a nešto kasnije i divna dobermanka Aba, njenog muža Stanka ...
Ali te divne životinje, makar su bile tu u kući, oko nas, oko mene, ipak nisu bile moje, svaka od njih je imala svog Čovjeka. Rano djetinjstvo i kasnije kroz školovanje svaki vikend, sve praznike i blagdane provodila sam kod dide na selu i odrastala sam s hrpom životinja, konja, pasa, mačaka i svih drugih domaćih životinja kojih u dide nije falilo. A pasa, nikad nam u familji nije falilo pasa, dida je uvijek, baš uvijek imao psa. Otkako pamtim bio je tu jedan Žućo, pa jedan Bile, kasnije i jedan Šare (ali ne, taj Šare nije bio ni blizu nalik tornjaku ili psu "u tipu" tornjaka) svi ovi psi od reds su bili kratkodlaki i srednje veličine, valjda mješanci, najobičniji mješanici kakvih je posvuda bilo, a ima ih i danas "na bacanje" (makar tada su toliko bili ujednačeni "u tipu" da se od njh skoro moglo da se iko potrudija - napraviti pasminu). Ti psi bili su meni, djetetu predivni i obožavala sam ih. Puno više su bili moji nego didovi, ili bilo kojeg od mojih četvoro rođaka.
Luka, moj godinu dana stariji rođak, kojeg sam volila ko brata kojeg nisam imala, cilo to naše zajedničko djetinjstvo priča' mi je priče o psu kojeg će on nabaviti, a to će svakako bit "vučjak", velik, snažan, kakvog ima vojska i policija" ... Bilo je to naše predivno ditinjstvo, prepuno igre za dana i prepuno čudesnih priča i bajki, ili pak zastrašujućih priča uz vatru s kamina u dugim noćima bez električne rasvjete, jer selo je elektrificirano tek znatno kasnije kad smo svi mi bili već u srednjoj školi ...
Bila su to krasna bezbrižna ljeta, vrijeme sjenokoša u dugim litnjim danima kad se tražija hlad pod velikim krošnjama hrasta i vrijeme razigrane jurnjave krda konja po strništima s kojih se upravo počupalo žito ili se pokosila ditelina (lucerna, koju smo mi zvali "ditelina") ...
Mi dica znali smo tako satima ležati na leđima u hladu hrastova i brojati bijele ovčice od oblaka po ljetnom nebu ili bismo se natjecali u njima pronaći neke prepoznatljive oblike ... poslije bismo se kući vozili visoko gore na vozu sijena ... dok si Žućo, Bile ili Šaro trčali oko konja i lajali na leptire. Predvečer bismo nas par mulaca na konjima odjašili u brda i ostavili bismo konje daleko gore da preko noći pasu i lagano se vrate natrag doma, mi bismo se doma vraćali trčeći i igrali se "na vatale" (lovice), a sutradan, ako se konji nisu sami vratili doma do desete ure morali bi ih ići tražiti ... i kad bismo ih našli onda smo se opet jašući vraćali doma ... Koje je to ditinjstvo bilo     

Nakon didove smrti naša velika proširena obitelj polako se počela rasipati, puno manje se odlazilo na selo, ko srednješkolka imala sam već puno više interesa i doma po kući i po Gradu, a ubrzano su mi pristigle i još neke obaveze u životu. Nakon srednje škole bio je to najprije odlazak na faks u drugom gradu, pa odmah potom zaposlenje, u to vrime nakon srednje škole praktički poradi nekih svađa među odraslim rođacima roditelji su ih prestali u potpunosti posjećivati i tad mi je preostala isključivo materina i ćaćina kuća bez bilo kakvih odlazaka u selo, uz njih dvoje zakletih mrzitelja pasa i mačaka, i sveg četveronožnog, nije bilo šanse da nekog barem udomim ... Selo, moje selo strašno mi je falilo.
Strašno su mi falile moje životinje, moji psi, konji, moj dobri divni pokojni dida Luka, falili su mi moji rođaci ...
Ali život je išao dalje nesmiljenim tempom, pa uz faks, pa malo potom odmah i friški posal u tvornici, par godina kasnije i udaju, pa rođenje prvog diteta, i nisam se pravo ni snašla u svim tim novim ulogama, nije bilo vrimena, jer odniotkud, i unatoč tom šta je moj pokojni ćaća uporno svima oko sebe govorija "Neće oni nas, oni su naša braća!", izbija je RAT ...
Strašan rat koji je u Gradu dugo trajao. Godinama. I nikako stat.
Još i prije rata nekako posve prirodno družila sam se makar sama nisam imala svog psa najviše sa prijateljima sa psima, od Tome i Jadranke Marinov s afganistancem Arijem, pa Jadrana Ljube s crvenim ircima do drage Odese Gatara i divnog dalmatinca Ponga sa smeđim točkama. Bija je tu u toj našoj psećoj klapi i Toni Olivari s rotićem, a nekako u to vrime u Grad se vratila, nakon razvoda (od voditelja Mladena Trnskog) i novinarka Jadranka Petrina sa svojim registriranim uzgojem labradora, originalne engleske krvi. U pauzama od posla i između dva granatiranja grada kroz rat šetali smo pse po dugoj plaži u (to vrime izbjegličkom naselju) hotela Solaris ....
Do bivših hotela Solaris nisu dopirale granate iz Gaćeleza, a ruta za šetnju bila je duga i par kilometara od bivšeg Autokampa do hotela Andrije i natrag ... Čopor istih pasa i grupa uvik istih ljudi, svih dana i svakim danom osim ako je baš pljuštalo ... samo Jadranka Petrina-Trnski nije šetala s nama, ona se zabuksala u svoje Škugore u prigradskom naselju Dubrava.
Mi smo imali taj svoj "đir" za ostati priseban, za priživit sva zla i svu muku u to teško vrime. Pasi i te naše duge svakodnevne šetnje bili su nam psihoterapija.
Obožavala sam tog pametnog Ponga, a od Odese sam saznala da je Pongo rodom iz Bjelovara iz uzgajivačnice iz koje sam i ja žarko želila svog dalmatinskog psa "baš takvog ko Pongo" čim jednom konačno prestane granatiranje i kad se jednom ipak iz podstanarskog stana u vikend naselju Jasenovo/Crveni brig di smo proveli dvi ipo posljednje ratne godine konačno ponovo budemo mogli vratiti u svoju kuću ispod Tanaje. Sanjala sam SVOG psa, u to vrime već sam ga vidila u mašti, jednog prekrasnog točkastog dalmatinca, čak negdje tamo 1993 na '94 kad smo već pomalo počeli obnavljati svoju kuću u gradu, u prvi osvit smiraja rata, nazvala sam bila Pongovog uzgajivača i rezervirala štene iz legla sljedeće godine, do kad bi već i kuća morala biti useljiva. Ali ne kažu u nas bez veze "Čovik snuje, a Bog određuje!"
Danas bi mi doma valjda pod nogama hrkali točkasti dalmatinski psi da jednog ranog jutra tamo negdje krajem 1993 ili ranim početkom '94 na TVu nisam privučena ko zna čime, jer inače ne gledam Tv uopće, a posebice ne u tako rano jutro, ko zna šta mi je bilo kad sam tog jutra uz kavu upalila taj veliki "prozor u svit" i na njemu ugledala jednog šarmantnog gospodina, nasmijanog, malo proćelavog, bradatog, a vrlo elokventnog lika. Gospodin koji je najviše pričao u studiju je bio u pratnji još nekih ljudi, jedne gospođe i dvoje mladih ljudi, ali i dva najljepša pseća stvorenja koja sam u životu do tada ikad vidila. Od silne ljepote ta dva bića jedva sam čula šta lik priča.
Dolje desno u dnu ekrana pisalo je Šandor Horvath. I lik 'u bradi' s TV ekrana pričao je i pričao, a ja sam samo gledala ta dva psa doslovno - hipnotizirana. Čovjek je dosta dugo pričao o psima koje je on tu u tom TV prilogu nazivao - tornjaci. Pričao je da su to "posljednji preostali primjerci gotovo pa posve izumrle stare pasmine koja je nekad davno nastanjivala cijelu nekad veliku Hrvatsku, a danas ih nema više i ne postoje nigdje osim još kod pastira po planinama Zapadne Bosne i središnje Hrvatske do ispod Dinare, jer su izumiranjem nomadskog ovčarstva u nas izumrli gotovo u potpunosti i ovi predivni veliki psi, čuvari - tornjaci. Isti dan malo kasnije nazvala sam gospodina u Bjelovaru, uzgajivača mojeg nesuđenog dalmatinskog psa, ispričala se čovjeku i rekla mu da odustajem od rezervacije, jer sam se zaljubila u - tornjaka.I krenila sam u potragu za uzgajivačem tornjaka ...
A hipnoza, moja osobna hipnotiziranost ovim psima izgleda i dalje traje, 24 godine već.Niki i Casco hrču pod mojim nogama, Vilma je izabrala mekano, a ono drugo dvoje Zogy i Samba spavaju u predsoblju, dok meni misli vrludaju sjećanjima ... danas u ovom danu, odnosno noći dok mi san neće na oči, u danu kad je, makar sad je to već jučer, kad je tornjak konačno stekao međunarodno priznanje.
Osjećaj je neopisiv. Osjećaj je jednostavno neopisiv, jer ovo se čekalo više desetljeća i sama ja na ovaj dan čekam već dulje od dva desetljeća, a mnogi i dulje od toga.

TORNJAK JE konačno PRIZNAT!