Kako je sve počelo

Ovaj tekst sam pisala tijekom siječnja, a objavljen je u ožujku 2016. u časopisu MOJ PAS, službenom glasilu HKS-a (za sve koje zanima sadržaj, a nisu u prilici doći do svog primjerka časopisa), moram vas upozoriti da je članak podulji, ako ne volite čitati, nemojte ni počinjati

Četrdeset godina u životu jednog čovjeka je prilično vremena, skoro pola života ili možda i više od toga … Na crti života, u vječitoj promjeni to baš i nije neko dugo vrijeme, u životu jedne vrste ili pak pasmine kakav je naš tornjak, zapravo je jako malo!Kako god bilo, svjedoci smo da su upravo ova posljednja četiri desetljeća za tornjaka bila jako značajna, značajnija možda i od svih silnih stoljeća prije toga. Nakon što je nestajanjem i gašenjem ekstenzivnog ovčarenja kroz dvadeseto stoljeće, brojnost tornjaka toliko opala da se moglo smatrati kako su ti domaći, autohtoni torni psi naših krajeva izumrli, a u kinološkom smislu kao pasmina – nikad nisu ni postojali, kroz posljednja četiri desetljeća trudom i požrtvovnim radom nekolicine ljudi, kojima su se kasnije pridružili brojni drugi, vratili su ovu prekrasnu pasminu u život. Trudom i predanim radom velikih zaljubljenika i entuzijasta tornjak je revitaliziran i doveden na kinološku scenu.. Svakako danas, početkom 2016. godine, na obljetnicu, desetu godišnjicu službenog - provizornog FCI priznanja pasmine tornjak 22.02.2006. godine, deset godina od tog značajnog datuma u cjelokupnoj priči o tornjaku morali bismo se upitati - dok gorljivo iščekujemo službeno – potpuno priznanje …

Kako je to s tornjakom zapravo počelo …?Tko su bili ti vizionari, zaljubljenici, kinolozi, kinofili, tornjakofili koji su prvi krenuli odgrtati prašinu sa zapretane „tornjakove svjetiljke“, koji su svojim predanim radom, svojom ljubavlju, strašću, upornošću omogućili da duh tornjaka konačno i kinološki oživi?Stara je istina da ukoliko nešto ne zapišemo teško da ćemo pamtiti, ali isto kažu da „papir trpi svašta“, ... 40 godina je znatno dulje no što se tek u hipu može pamtiti pa se u brdu prepričanih priča na koncu od šume teško vidi drvo. U ta četiri desetljeća preživjeli tornjaci i svi mi zajedno sa psima, sticajem povijesnih događanja na ovom „brdovitom Balkanu“ promijenili smo dvije države, dva društvena uređenja, prvi akteri ove priče su se još oporavljali od II Svjetskog rata, kad nas je sve zajedno život šokirao novim ratom i dijeljenjem velike SFRJ na šest malih državica.Domovinski rat je zaista bio strašan, nećemo se sad ovdje ponovo prisjećati na te strahote, posebice u djelovima u kojima je stoljećima tornjak opstao i ipak ostao najbrojniji. Priča započeta sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavila se dalje i kroz povijesnu zbilju kojoj i danas svjedočimo, kroz više ili manje burno razdruživanje sa dojučerašnjom „braćom“, manje sa svojim sunarodnjacima, Hrvatima s druge strane granice (koju nismo mi birali, ali granica je danas tu) možda malo burnije s ostalima. Kako obično biva na rastancima, nije sve išlo glatko i bilo je svakojakih scena, ratne rane su još svježe i koliko se god trudili emocije se teško mogu isključiti. Mi stariji imamo svaki svoja sjećanja i samo ću reći „ne ponovilo se više nikad!“, no u tom poratnom hitrom oporavku kinologija, novonastalih friško razdruženih malih država, pojavili su se na kinološkom obzoru i neki novi ljudi, koji su u priču ušli ipak malo kasnije, svaki sa svojim motivima, ali novi, bučni kakvi najčešće jesu, u kontekstu nastanka „nove rase“ (a tog se i danas može na žalost čuti, čak i na nacionalnim dalekovidnicama susjedne nam države) sebi pripisuju sve zasluge, odričući bilo komu drugomu ikakve zasluge.Makar tornjak nije nikakva „nova rasa“ – tornjak je dapače vrlo stara, zapravo gotovo izumrla pasmina, s pisanim tragovima starim skoro cijelo tisućljeće, koju je od potpunog kinološkog nestanka i izumiranja spasila šačica entuzijasta, zaljubljenika - hrvatskih kinologa ... Ako ovu priču ne ispričam do kraja, mnogi neće znati pravu istinu jer «poslije bitke su svi generali pobjednici» a neki, oni prvi, koji su bitke vodili i za njih prvi «ginuli» ili nisu više među živima, ili ako su još živi, ostarjeli su, onemoćali, život ih gurnuo u zakutke i više ih nema na sceni … niti Google ih ne poznaje :(Osjećam da dugujem napisati tu pravu istinu, ako nikomu drugom, onda ovom prekrasnom psu, našem tornjaku, dugujem mu da i buduće generacije znaju – kako je zapravo počelo vraćanje tornjaka na kinološku scenu?Reći će neki - priča o obnovi pasmine tornjak i o njenoj revitalizaciji već je sad skoro pa „školska lektira“, neka od imena koja se vrte u toj priči poznata su već i vrapcima, ali prava istina je ipak gotovo posve nepoznata i donekle je drugačija.Kako sam osobno sudionik ove priče već više od dva desetljeća, od '94/’95. i konca rata u Šibeniku, kada sam iz prve ruke od pokojnog gdina Ante Kozine koji je kao ratni izbjeglica svoje posljednje ratne godine živio u Šibeniku slušala prve priče o tornjacima. Anto Kozina, za sve koji možda ne znaju, bio je uz pokojnog gdina Kruna Kolendu i pokojnog gdina Hrvoja Perkovića, jedan od prvih BiH kinoloških zaljubljenika u tornjaka, a njih trojica su i najzaslužniji za sve što je urađeno dobro s druge strane granice, posebno tih ranih godina. Kasnije, kad sam već uspjela nabaviti svoje prvo štene tornjaka, oko čega se u to vrijeme zbilja moralo prilično pomučiti, jer ih je bilo jako malo, imala sam čast sresti i upoznati gdina Tihomira Kovačevića, od kojeg sam iz „prve ruke“ slušala kako se i kad krenulo i tko je bio taj koji je „zakuhao“ cijelu priču? Tamo negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina 20-og stoljeća krenuti tražiti preostale tornjake po brdima i planinama, kloparajući s malim modrim Renaultom 4, popularnom «katricom» trebalo je zbilja puno strasti, tone entuzijama, volje, snage, mišića, zdravlja, upornosti i ne malo novaca … i zrno ludosti :PNakon doslovno (tijekom više godina, čak i desetljeća) tisuća i tisuća kilometara makadama, pješice odhodanih brdskih i planinskih kozjih staza, susreta sa starim pastirima, razgovora s tim ljudima, fotografirajući i mjereći pse, pregovarajući i cjenkajući se, na koncu otkupljujući ih od pastira i dovodeći ih u gradove, najprije u Zagreb, krenuo je i prvi uzgoj tornjaka u Hrvatskoj u novijoj kinološkoj povijesti ...Red je da kažemo tko je bio taj čijom zaslugom danas zapravo imamo pasminu ... Početkom druge polovice sedamdesetih godina tada još vrlo mladi gdin Tihomir Kovačević, zvan Tihi (od sredine '70-ih godina vrlo aktivan u tadašnjem HKS-u (KSH), te od početka 1977. godine na funkciji tajnika HKS-a) dao se nagovoriti od strane isto tako još vrlo mladog gdina Šandora Horvatha da mu se pridruži u njegovom modrom Renoliću, jer oni idu u planine tražiti - tornjake ... Obojica su bili tek svježe diplomirani studenti ...I krenuli njih dvojica entuzijastično krenuli po planinskim stazama tražiti - tornjake, a Tihi u to prvo vrijeme uopće nije imao pojma što ili tko su – tornjaci … ? Sigurna sam da u Hrvatskoj u to vrijeme zapravo osim Šandora malo tko je to znao … I tako su Tihi i Šandor krenuli zajedno … a samo Šandor je zbilja znao što traži, znao je barem otprilike kamo ići i gdje tražiti, pa je tako priča i počela … Tihi je bio pratnja i pomoć, podrška i - fotograf.Na posljetku potaknuo je Šandor na uzgoj tornjaka ne samo prve znatiželjne kinologe (istraživače, fotoreportere, snimatelje), već i aktivne uzgajivače u nekim drugim pasminama – primjerice gđu Mirjanu Vasiljev koja je ranije uzgajala šnaucere. Upravo nju je Šandor naveo na uzgoj tornjaka, na uzgoj posve nepoznate i (naravno – nepriznate) pasmine njoj kao i drugima, koji su se tada pridružili Šandoru. Na uzgoj službeno nepostojeće pasmine vremenom se u Hrvatskoj odlučila hrpa uzgajivača, a za to je priznat ćete - potrebno prilično hrabrosti ili ludosti, kako hoćete :PAli da ne preskačemo godine i desetljeća, vratimo se tim prvim godinama, kad je u svog modrog «malog diva» Šandor uspio posjesti tada također vrlo mladog gdina Tihomira Kovačevića, zvanog Tihi, rekli smo, aktualnog tajnika KSH-a, i oni su tako vrlo entuzijastično godinama kloparali brdima i dolovima. Tihi je fotkao fotke prvih, na terenu uz stada zatečenih pasa koji su nalikovali tornjacima. Bile su to još isključivo crno bijele fotografije na fotografskom papiru, naravno daleko smo bili od današnje digitalne kolor fotografije i trebalo je jako puno vremena, entuzijazma i snage, a često su na ta istraživačka putovanja trošili i zadnji dinar (sredstva za plaćanje naravno još nisu bile kune, novac se zvao «dinar», još smo bili SFRJ, a Hrvatska je bila tek jedna od šest republika SFRJ-a) i sve je to u samom početku bilo tek u “privatnoj režiji” i o svom trošku.Nedugo nakon prvih putovanja i prvih poslikanih pasa u tipu tornjaka, Šandor na istu avanturu i na stiskanje u „malom divu“ uspjeva nagovoriti i drugog prijatelja, također vrlo mladog gdina Marka Medara (kasnije, od 1990-ih do iznenadne smrti 2004.) dugogodišnjeg predsjednika HKS-a, a malo nakon toga još i kinološkog suca gdina Radovana Koricu, također pokojnog velikana hrvatske kinologije. A na koncu krajem sedamdesetih na njihovim istraživačkim putešestvijima pridružio se u njihovu malu grupicu istinski kinolog i filmski snimatelj gdin Boris Halenko, naravno i prijatelj Tihog, Šandora i Marka … Ta petorka je uz gdina Vladu Kovačevića, veterinara, od tadašnjeg Jugoslavenskog kinološkog saveza (JKS) 1979. godine - imenovana članovima prve Komisije za tornjaka, jer već tada se, ponukan Šandorovim radom za tornjaka ozbiljnije počinje zanimati sam vrh JKS-a.U literaturi (i u mojoj knjizi) za tornjaka ovako stoji:„Današnji su tornjaci ponovno uzgojena pasmina nastala u Hrvatskoj od probranih, posljednjih ostataka gotovo izumrle populacije starih pastirskih pasa koji su ranije nastanjivali cijelo područje Dinarskoga gorja – od Grobnika na sjeverozapadu do Duvanjsko-livanjskog polja, Kupreške visoravni i zapadnobosanskih planina na jugu i jugoistoku... Iz starih crkvenih manuskripta koji se nalaze po katoličkim središtima pismenosti, posebice u Đakovačkoj biskupiji, vidi se da se tornjak tijekom (iz ovih zapisa znanih) više od tisuću godina postojanja nije nimalo, ili tek malo, promijenio.Tornjaci su danas, a takvi su bili cijelo vrijeme svojega postojanja, veliki, lijepi, dugodlaki, staloženi i nadasve skromni psi čuvari. Njihove su se sposobnosti i instinkti za obranom vlasništva njihova gospodara tisućama godina najčešće koristili za obranu stada ovaca i druge stoke od raznih grabežljivaca. No tornjaci su i prije služili, a u novije doba sve više služe kao idealni čuvari svojih domaćinstava i ukućana. Pritom je karakteristična, gotovo poslovična, njihova vezanost za cijelu obitelj, a osobito je poznata njihova nježnost prema djeci.Više je različitih pretpostavki o tome kako su ovi prastari pastirski psi dospjeli u naše krajeve, no možda je najbliža istini teorija prema kojoj su migracijama nomadskih ovčara iz stare Mezopotamije, zajedno sa stadima ovaca u naše krajeve, ali i na čitav Balkan, dospjeli i prvi pastirski psi (negdje oko 5 000 g. pr.n.e, odnosno unatrag 7000 g. od danas). Ti su se psi potom razmjerno neovisno jedni od drugih, dalje razvijali i oblikovali u okviru pojedinačnih planinskih masiva stvarajući pojedine skupine (danas pasmine) pasa već prema vjerovanjima, običajima i potrebama naroda koji su, svaki prema svojim sklonostima, birali štenad za daljni rad i uzgoj. Ili je možda točna pretpostavka da su tornjaci u današnje prostore stigli poslije – zajedno s Hrvatima iz njihove prapostojbine, za koju se isto tako smatra da je bila na području stare Mezopotamije, točnije da je to bila Darijeva Perzija… Za sad je još uvijek nepoznat tijek povijesnog nastanka prvih tornjaka, no nama je svakako važnija novija povijest tornjaka. Kako je započela obnova praktički gotovo izumrle populacije tornjaka ?U literaturi će se naći i ova rečenica:„Uzgoj i selekcija hrvatskog tornjaka rezultat je i djelo predanih hrvatskih uzgajivača koji ovaj biser naše nacionalne baštine nisu željeli prepustiti zaboravu i propadanju, te se već cijela četiri desetljeća u sustavnom radu planske selekcije i gojidbe tornjaka u čistoj krvi.“ Prvi pisani tragovi o tornjacima, iako ih tada ne nalazimo pod ovim novim, recimo, modernim imenom – već jednostavno kao Canis montanus, latinski, ili, prevedeno na hrvatski, pas planinac (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću), ili kao što bismo mi to danas preveli – planinski pas... Dakle, te prve pisane tragove o tornjaku ili planinskom psu nalazimo još u starim zapisima iz 9. stoljeća, u starim manuskriptima hrvatsko bosanske Katoličke crkve. Isti se ili slični opisi ponavljaju i poslije u raznim razdobljima od 1067. godine. U zapisima đakovačkog biskupa Petra Horvata iz 1374. te. u spisima đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Petra Lukića iz 1752. godine piše da je “pas planinac raspostranjen po čitavoj gorskoj Hrvatskoj... zadatak mu je čuvanje i obrana vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuće od svih napasnika, napose vukova i medvjeda...” opis tih pasa odgovara tornjaku kako danas izgleda: “… pas visine 4–5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake – crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene – bijele boje s drugim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uši mu vise, a rep je obrastao gustom i dugom dlakom ....” Iz ovog se opisa, među ostalim, vidi da se tornjak nije nimalo mijenjao više od tisuću godina. Pse s takvim opisom danas uglavnom nazivamo tornjacima, iako su se na planini Dinari, u okolici Sinja i na planini Kamešnici za njih sačuvali i drugi nazivi. Tako pse s Dinare ondašnji ovčari nazivaju “dinarcima”, a Sinjani svoje još zovu “toraši”. Početkom 20-og stoljeća strani kinolozi, posebno austrijski kinolog Laska (1905.) i njemački kinolog Stephanitz (1925.), te poslije njih, ranih pedesetih godina 20. stoljeća poznati hrvatski kinolozi dr. R. Vukina i mr. Ratimir Orban u svojim su obilascima gorskih krajeva Hrvatske i BiH viđali uza stada neke njima nepoznate pse. Ti veliki, snažni, dugodlaki, pločasto šareni psi za njih su bili veliko iznenađenje, narod te pse zvao tornjacima, ali gotovo nitko nije znao više od toga. „Vratimo se sad stvarnosti – onom što ne piše u literaturi i čega nema u knjigama, člancima, radovima ... Ovdje gore nigdje se ne spominje da je stvarni pokretač, idejni začetnik, inicijator i promotor priče o revitalizaciji te naše stare skoro izumrle pasmine pastirskog psa – tornjaka, davno, davno prije svih koji danas sebi pripisuju isključive zasluge upravo danas vrlo samozatajni gdin Šandor Horvath, gospodin kojeg „ne pozna“ Google ... pokušajte, proguglajte malo i potražite ima li išta o nekom simpatičnom, bradatom gospodinu s tim imenom i nećete ništa naći.Šandora Horvatha, onog koji je mnoge od mojih prethodnika, a i mene samu također zarazio „virusom tornjaka“ - “tornjakitisom” njega danas, zamislite, Google ne poznaje ... Gospodin Šandor Horvath, danas više nije onaj mladi čovjek, tek diplomirani student, koji je u to vrijeme bio srce, izvor, motor, stroj, pogon na vuču i na guranje, čovjek koji je pokrenuo sve do kojih je došao, koji je podigao na noge i povukao za sobom rijeku ljudi u priču o tornjaku. “Naš Šandor” kako smo ga zvali, mi hrvatski uzgajivači tornjaka je erudit, čovjek golema znanja iz brojnih područja srodnih kinologiji, elokventan, nekad vrlo entuzijastičan. Šandor je dao cijelog sebe da tornjaka povrati u život ... A danas mlađi vlasnici tornjaka, pa niti neki uzgajivači vjerojatno ni imena mu ne znaju.Nakon svih godina i svega što je radio, svih članaka, knjiga koje je napisao, od Šandorova rada ostao je – tornjak.I zato pišem ovaj tekst, jer upravo je gdin Šandor Horvath bio taj, bez kojeg danas ne bismo imali priznatu PASMINU tornjak. Osobno to mogu posvjedočiti, a sigurno će moje svjedočenje podržati ostali još živući stariji hrvatski kinolozi, da navedem poimenično samo neke: gdina Tihomira Kovačeviča, gdina Zdenka Cerina, gdina Damira Sokolovića, gđu Vedranu Piassevoli, sigurna sam da će isto potvrditi i gđa Mirjana Vasiljev, gdin Drago Budimir, te brojni, brojni drugi, još živi, makar već sada kinološki neaktivni ranije tornjakaši „od kalibra“, koji su se onih davnih godina srcem i dušom pridružili „našem Šandoru“ ...Šandor je bio prvi istraživač, ali i prvi uzgajivač, tek sa Šandorom i uz njega, i po njegovu nagovoru se u priču o tornjaku postupno uključuju brojni drugi ... Svi ostali došli su tek nakon Šandora, ili upravo radi njega, uzanj, zaraženi njegovim entuzijazmom, a danas naš sveznajući Google ne poznaje tog simptičnog bradatog gospodina, ni likom, ni djelom, ništa ... :(Kad smo se dotakli uzgoja, neosporno je također da je Šandor bio taj koji je u Zagrebu i u Hrvatskoj PRVI imao leglo tornjaka. U Zagreb je 1981. godine doveo svoje prve odrasle kuje tornjaka, kako je koju uspio otkupiti od pastira, a već 1982. je imao i svoje prvo leglo malih tornjaka ili onog na šta su tada izgledali «psi u tipu tornjaka» … pa poslije drugo leglo, treće … Bile su to godine dok se još ti prvi psi – osim u privatne Šandorove bilješke nigdje drugdje nisu upisivali, tek kasnije su se počeli upisivali u nešto kao «Privremenu rodovnu knjigu», i još poslije toga u Jugoslavensku uvjetnu rodovnu knjigu (JUR) odnosno dosta kasnije u JR … Malo kasnije Šandor je doveo u Zagreb i legendarnog predivnog Cvitu, koji je na žalost bio prestar i od njega unatoč trudu i volji nije ostalo potomstva … U međuvremenu je Šandor o tornjaku pričao i pisao, kontaktirao medije, pričao i pisao, i pričao i pisao, .... “vukao” je taj vlak, vlak revitalizacije pasmine - koji vrlo spor u početku, vremenom se sve više zahuktavao … Tih davnih godina po novinama (jer interneta u ovom, današnjem obliku kod nas još nije bilo) i po svim drugim medijima, bilo je jako puno Šandorovih tekstova, puno njegovih gostovanja u emisijama i brojni su se u tornjaka zaljubili na prvi pogled, ko ja tamo negdje te neke daleke još ratne '94. kad sam čula tog bradatog lika koji je o njima pričao s TV ekrana i kad sam skupa pored Šandora vidjela tu ljepotu dovedenu u Tv studio ... A priča ide dalje ...Sredinom osamdesetih u Požegi i u Sl. Brodu počinje također uzgoj tornjaka, već ih se i matiči u JUR ili JR, jer se aktivnost u Komisiji za tornjaka pri JKS-u zahuktava (članovi su rekli smo: Šandor, Tihi, Medar, Korica, Kovačević), izlažu se već i na izložbama, u Požegi bračni par Marija i Miroslav Ugrin, a u Brodu gđa Slavica Lukić nekako u isto vrijeme koncem osamdesetih, imaju svoja prva umatičena legla tornjaka, a istovremeno u Zagrebu uz Šandora već 1993. svoje prvo leglo ima i gdin Damir Sokolović (uzg. «Sokolova»). Nekako istovremeno početkom devedesetih, iz Slavonskog Broda od gđe Slavice Lukić, a iz doma Ugrinovih iz Požege stižu u Zagreb dvije kuje tornjaka. Obje umatičene u Jugoslavensku uvjetnu rodovnu knjigu (JUR) s kojima su uzgoj dalje nastavili zagrebački uzgajivači. Gdin Zdenko Cerin i uzgajivačnica «Bony-Tor» 1993. godine započeo je uzgoj s prekrasnom trikolor plaštastom kujom Bonitom – iste godine kad i gdin Sokolović, uzg. „Sokolova“, a godinu i pol kasnije u listopadu 1994. gđa Mirjana Vasiljev, uzg. „Zagrebački biseri“ pod Šandorovim nagovorom, imala je svoje prvo leglo tornjaka sa prvom svojom kujom Alfom uzgojenom u domu Ugrinovih u Požegi.Iz uzgajivačnice „Sokolova“ jedna od kujica Seka Sokolova, zvana «Torna» stigla je već tijekom rata 1993. u Dalmaciju u dom gdina Tea Čorkala …, naravno uz preporuku i posredovanje gdina Šandora Horvatha i dobrog Teovog prijatelja Tihomira Kovačevića Tihog.Nedugo potom, nakon dugog traženja i čekanja, stiže prvi tornjak i u moj dom, a koju godinu poslije već od sredine 1997. u Dalmaciju stižu i drugi štenci tornjaka (uzgojeni isključivo u Zagrebu), u ruke pastirima i ovčarima po Dalmatinskoj Zagori. Stižu ti mali tornjačići kroz program Ministarstva zaštite okoliša „Reintrodukcije tornjaka i zaštite vuka“ kojeg je također pokrenuo, a tko bi drugi .. nego gdin Šandor Horvath.U Zagrebu pak prvim uzgajivačima gdinu Sokoloviću, gdinu Cerinu i gđi Vasiljev pridružuju se i drugi: obitelj Brnčić, malo kasnije i obitelj Budimir (1996.). Početkom 1997. u Zagrebu tadašnji Predsjednik gdin Medar i naravno gdin Horvath okupljaju uzgajivače i osniva se prvi Kinološki klub Tornjak Zagreb sa 22 člana u prvoj postavi. U Tisnom pored Šibenika gdin Teo Čorkalo ima prvo leglo koncem 1996., a osim u Zagrebu uzgoj tornjaka se širi i dalje na Varaždin, obitelj Detelj (1997.) uzgajaju s kujom iz uzgoja Bony-Tor. Već početkom 1998. i ja registriram uzgajivačnicu s prvim leglom krajem te zime. Intenzivno uzgajaju gđa Vasiljev i gdin Budimir, a krajem devedesetih se u Zagrebu pridružuje gđa Piassevoli s uzgojem od pasa gdina Drage šarića iz Tomislavgrada i obitelj Matuka, koji također uzgajaju s psima Bony-Tor od gdina Cerina, a na istoku Hrvatske pojavljuju se uzgajivači obitelji Oršolič i Rončević iz Sl. Broda, te uzgajivači iz Osijeka, gdin Devald i nešto kasnije gdin dr. Pašalić, nakon kojih pristižu i brojni drugi, i tu polako prelazimo u ovo naše 21. stoljeće, kad se posebice od 2002. godine u okolici Karlovca počinje s uzgojem tornjaka ... Najveći broj uzgajivača u uzgoju zadrže se relativno kratko, tornjaci su veliki psi, njihov uzgoj iziskuje velike troškove, a nalaženje odgovornih savjesnih vlasnika često nije ni lako ni jednostavno. Od prvih pokrenutih uzgoja najdulje su se u uzgoju zadržali i ostavili su traga gđa Vasiljev i obitelj Budimir, ali koliko god je kratak uzgoj s tek šest legala gdina Cerina, psi iz uzgoja Bony- Tor također su ostavili traga, a potomci njihovih potomaka i danas su među najznačajnijim precima u rodovnicama tornjaka 21 stoljeća (mužjak Rik Tornjaci, sin Tajsona od Tomislavgrada i kuje Ebony Bony-Tor). Činjenica je da najveći broj danas aktivnih uzgajivača došao na uzgojnu scenu tek poslije 2000-te godine ... odnosno uglavnom nakon 2007 i prvog provizornog priznanja pasmine.Među uzgajivačima tornjaka sve više je i nekih mladih, nadobudnih s tek odrađenim jednim leglom i velikim planovima ... Njima posvećujem ovaj tekst, kao i svim budućim tornjakašima koji će nam se tek pridružiti.Uz dužnu počast svima koji su tornjaku dali svoj obol u novijoj kinološkoj povijesti – – istina je jedna – danas ne bismo uopće imali tornjaka, ni revitaliziranog, niti kinološki živog da nije bilo gospodina Šandora Horvatha „našeg Šandora“!Zato samo na kraju svega u osobno ime i u ime tornjaka – HVALA Ti Šandore!U Šibeniku, 22.01.2016.god.Ljiljana Nakić-Petrina, dipl. psiholog, autorica knjige „Hrvatski planinski pas tornjak“, 2002., Šibenik