... ponovo ... kao i skoro za svih ranijih okota ... Dolly je postala nemirna negdje iza 22.00 i to 29.12. 2002 ... dobrih pet dana ranije od očekivanog termina.
Obzirom da je već dan prije prestala jesti, točnije kad sam joj jučer na večer iznijela njenu zdjelicu odbila ju je uopće pogledati – Znala sam! Blizu smo! Još kojih dvadesetak ili malo više sati dijelilo nas, nju i mene od velikog događaja.
Dolly nije kotila već dvije godine, njeno posljednje leglo (C-leglo) danas su psi stari već skoro pune dvije godine i ima ih po cijeloj Europi, a doma u Hrvatskoj od Visa do Pazina, od Šibenika do okolice Kutine. Bilo je to brojno leglo, čak 11 beba. No kako je Dolly ovaj put prilično okrupnjala mogla sam očekivati još brojnije leglo...
Dolly je nastavila ubrzano disati i očito je već osjećala unutarnje napone koje ja nisam mogla zamjetiti, jer je postala vidljivo nemirna ... Vrijeme je, očito!
Pustila sam je vani da ponovo obavi nuždu i htjela sam vidjeti što će. Čekala sam da mi da znak. I dala mi je! Čim je bila vani, utrčala je u pseću kućicu, i počela oštro grebati po drvenom podu kućice. Bila je to lijepa kućica, drvena, popločana aluminijskim limom sa svih strana, bijelo obojanih zidova i crvenog krova; sada još uvijek stoji u dvoru, makar prazna, kao ostatak iz nekih ranijih vremena kad smo imali posve drugačije viđenje psa čuvara. Ostala je čisto kao ukras, jer naši tornjaci nikad nisu u njoj boravili.
Tek povremeno kad novo leglo dospije do igranja u dvorištu kratko se njome služe bebe za igre skrivača.
Dok je tako snažno grebla pod, Dolly je ispuštala kratke jecaje. Cvilila je ili kratko lajala jednim posve drugačijim glasom – Zabrinula sam se i požurila sam je van iz kućice ...
Za minut smo dospjele do njene kutije, već otprije pripremljene za koćenje... Nismo niti stigle, a Dolly je već tiskala. Opala – ovaj put je nešto jako ubrzala? Inače joj priprema traje znatno dulje.
Nisam se stigla ni okrenuti već je jedna beba bila dijelom van, no samo dijelom ...... oh, zar opet zatkom? Izgleda da je to kod Dolly već praksa, skoro sve bebe izlaze zatkom. Nije to nimalo lak položaj za okot, posebice ako se amnionska vrećica probila, te ako nogice bebe zapnu za gornji dio karličnog otvora majke, ali makar sam se već pomalo preplašila, išla je ta beba ipak pomalo van. Malo je dulje potrajalo, ali ja sam pomagala lagano rotirajući zajedno s Dolličinim trudovima i izletio je van – prvi pa dečko!
Smeđi plaštasti!
I prilično veliki: 500 g. – velika beba!
Slijedilo je gnječenje i otkidanje pupkovine, majčino lizanje, uz moje brisanje i brzo na sisu ... bebe bi i same sigurno pronašle sisu, ali ja ne pustim da se onako mokri sami «šeću» i muče, još dok ih brišem zagrijanim ručnicima stavim ih majci na sisu i evo ... okot je počeo ... sada još treba izdržati i sve to što smo upravo napravile Dolly i ja valja nam ponoviti još bar desetak puta ...
Nakon petnaestak minuta ponovo naponi i ponovo beba, zatkom ponovo naravno! ... I sve isto ... pupkovina, lizanje, brisanje ili možda pak brisanje pa lizanje, i naravno sisa ... ovo je bila cura, opet plašt, smeđa plaštasta curka!
Nakon druge bebe malo dulja pauza ... pa ponovo za malo više od pola sata trudovi ... i još desetak minuta i treća beba ... cura ponovo! Cure prednjače ... tako je to kod Dolly. Uvijek je imala znatno više cura: u prvom leglu 7 cura od 10, u drugom opet 7 od 11 ... Sada će valjda opet cure biti u većini ... Već su dvije ... Klap: četvrta beba – i opet cura, ali bijela sa smeđe-crnim flekicama. I sve bebe do sada išle su van zatkom!
Eh sad ih je već četvoro, sad će sigurno uzeti pauzu, a baš smo dogurale do pola tri ili kako mi kažemo u Dalmaciji do «dva ipo» ... Eh, mogla bih joj ponuditi vodu, a sebi bih mogla skuhati kavu. Ionako ova pauza, nakon prva četiri šteneta zna potrajati ... najčešće sat i pol do dva.
No prevarila sam se u računu ... evo već je 05.30, a unatoč naponima – ništa!
Još uvijek nema pete bebe ...? Već me polako hvata panika, a što ako se beba okrenula poprijeko?
Ako pozovem veterinara sigurno će je staviti na sekciju. Sto posto! Carski joj ne gine! Oklijevala sam i hrabrila je, skoro već i sama tiskajući zajedno s njom. Da joj bar nekako mogu pomoći?
Tiskaj Dolly! Tiskaj, curo! Ajde, još malo! Još samo malo! Nisam više od straha znala što ću ... kad u 15 do šest eto bebica malo viri van ... i još jedan napon, i njen i moj ... i malo pažljivog rotiranja tijela bebice i kooonačno je van. Ah! Fala dragom Bogu! Evo ga za minut – još jedna beba! Ovaj prvi na kojeg smo dugo čekali bio je Bogu fala dečko, pa za njim cura ... 4:2. Vode cure! Već sam zaboravila maloprijašnju paniku ...
Opet pauza od sata ili tako nekako! Opet njoj voda, a meni kava. Zagrijavanje ručnika na radijatoru i pokrivanje mokrih beba koje sišu ili spavaju na sisi! Šest beba već, a Dolly je još ogromna!
U pola osam ide još beba, točnije dvije bebe, jedna za drugom, dečko i cura ... Opa, već ih je osam! I još nije izišla ni jedna posteljica ... Dolly je neobična kuja, kod nje nikad ne slijede posteljice tik iza svakog šteneta, kao što piše u svim priručnicima, ona suprotno svim teorijama najprije «izbaci» sve bebe, a poslije i to čak i dulje od 24 sata pomalo rješava posteljice. Tako da ih ja najčešće uopće ni ne vidim. A stručnjci kažu: ne dati kujama pojesti previše posteljica, iako je dobro da jedan dio pojedu radi poticanja dotoka mlijeka, ali od suviška mogu dobiti proljev! Ah, ajde to objasni Dolly!
Evo ga već je i deveta beba na putu ... Dolly dašće sve jače ... vruće joj je! I meni je! Mokre smo obje, ona od plodne vode, a ja od znoja, ali ne smeta, bebe su sve dobro, vitalni su, dobrih refleksa za sisanjem i mirno spavaju. Divota jedna!
Bravo Dolly, curo moja stara! Za jednu damu u godinama (šesta joj već teče) radiš to upravo savršeno.
I teče jutro, djeca su se ustala i Roko, moja beba, i on se probudio ... treba njih nahraniti, Roka prepoviti. A Dolly, kao da zna, opet malo dulja pauza ... a možda je to sve? Ne, ne vjerujem - devet beba? Ma bit će bar još koja bebica .....
Evo Lovre je već stigao pomoći pri okotu. On će biti dežurni kod Dolly, dok ja sredim Rokića.
I Dolly je okotila desetog bez mene, dok je Lovre, već «iskusni» pomagač pri okotima hitro javljao «Mama, još je jednog okotila, trči, brzo!» ... dakle deseta beba .... opet cura: 7:3 po običaju. Dolly je dobro! Samo ubrzano diše, dašće, pretpostavljam da žeđa, nudim joj vodu i eto opet napona ... jedanaesto – dečko! Bravo!
Bijeli s crnim flekicama, ili će možda ipak biti crno-smeđe, teško je odrediti dok su ovako mokri, a i često se crni kroz dan-dva pokažu ipak smeđi. Dolly je jako dominantna ženka, ona je bijelo smeđa i već se parila sa bijelo crnim mužjakom, ali svih 11 beba su bili bijelo smeđi, ili bijelo smeđe-crni. Ni jedan nije bio čisto bijelo crni!
Da, ali noćas smo već dobili dvije bijelo-crne plaštaste ženkice. Parnjak – Abi, ovaj je put mužjak crno-plaštasti. Nadala sam se dobiti još ponekog crnog, ali svi plaštasti osim ove dvije cure su smeđe-plaštasti. Tog toliko rijetkog smeđeg plašta! Neobično ... uvijek sam smatrala da je crna dominantna nad smeđom, ali očito da kod tornjaka ipak nije baš tako!
Evo još jedna beba ... dvanaesto – cura: bijela sa smeđim flekicama i evo vjerojatno je sada gotovo ... dvanaest beba je sasvim «pristojno» leglo! Cure su u velikom vodstvu 8: 4, od toga je šest plaštastih, četiri smeđa i dva crna plaštasta i šest «flekastih» također četiri smeđa naprama dva crna flekasta. Dolly, svaka čast!
Ura je već – 13.00! Okot je trajao 12 sati i nešto malo preko toga. Mama Dolly je iscrpljena, ali očito zadovoljna urađenim. Dvanaest beba! Mora i biti zadovoljna: sve bebe hvala Bogu zdrave, vitalne, dobro sišu, već su i posljednji osušeni, nahranjeni i mirno spavaju mami na sisama. Porođajne težine od najsitnije ženkice s 380 do uglavnom prosječnih 450 ili četiri pet onih najkrupnijih s 500 g. Super! Izuzetno leglo!
Mogla sam konačno odahnuti. Nakon što sam pokupila sve mokro i nečisto iza okota, te nakon što su mama i bebe smješteni u čiste presvlake i nakon što je već i perilica uključena, konačno sam mogla poći donijeti ranije pripremljenu juhu i kiselo mlijeko za Dolly, a potom na brzinu pripremiti ručak za ostatak naše dvonožne (sada već prilično brojne) obitelji.
Još do maloprije sam u kostima prilično ćutila probdjevenu noć provedenu u drvenoj kutiji kotilici, a u glavi, mamurluk od nespavanja – ko da sam malo više popila. Jaka je kava ipak uspjela doprinijeti koordinaciji mojih pokreta i malo mi je iz glave odagnala mamurluk.
Nije lako ostati na nogama bez i trunke sna, nisam ja više u «tim» godinama ..., ali isplatilo se u svakom slučaju ... Nikad ne bih propustila asistirati mojim kujama pri okotu, jer doživljaj dolaska svake nove bebe na svijet je nešto posebno. Nešto za što se zaista vrijedi pomučiti i probdjeti noć!
Lovre je, po običaju ostao dežurati kod Dolly, ali očito sam podcijenila moju Dolly – okot još nije bio završen! ... Dok sam ja bila okupirana pripremom ručka Lovre je ponovo dotrčao vičući: «Mama, Dolly opet ima trudove!» Valjda posteljice izbacuje, odgovorila sam, ali svejedno požurila sam se do kutije kotilice. I da, Lovre je dobro uočio, nije bila riječ o posteljicama, već je Dolly kotila još jednu bebu – trinaestu – dečka, smeđeg plaštastog!
Trinaest! Moj sretan broj!
I naše do sada najveće leglo – šesto, naše G-leglo stiglo je na svijet.
