Rama – Bosna, ni blizu ni daleko, ali ipak …
Vrijeme više nego loše … Kiša, kiša i opet kiša. A do Rame i do Makljena gdje se pred “Ramskom planinskom kućom” održavala tog jutra 08. svibnja 2004. prva Specijalka tornjaka unutar CAC izložbe pasa svih pasmina u organizaciji KK Tornjak Rama … trebalo je potegnuti te olujne noći iz Šibenika.
Početak našeg puta nije bio nimalo obećavajući. Od kiše i niskih temperatura, za prvi dio svibnja izuzetno neuobičajenih, pa do makadama po “Putu spasa” po kojem smo se to jutro vozili nagovoreni od strane istinskih zaljubljenika u Ramu, zbog, nećete mi vjerovati – pogleda na Ramsko jezero.
Jer rekli su nam ako izaberemo put preko Bugojna ni “R” od Rame nećemo vidjeti ….. I tako mi izabrasmo makadam … ahh, da ne duljim, ali pamtit ću taj makadam valjda još dugo nakon što po njemu prođe asfaltni sloj koji se evo kako nam kažu planira do kraja godine.
No pod gustom zavjesom kiše od pogleda na Ramsko jezero ništa ne vidjesmo …
No ako ništa drugo saznala sam da je taj Put spasa bio pravi životni put spasa za tisuće izbjeglica iz Sarajeva i njihov jedini izlaz u ona teška ratna vremena.
Pa da krenem s pričom od početka od te olujne noći i polaska nešto poslije tri ujutro iz Šibenika, kad smo zbog kiše koja je lijevala “ko sa špine” odustali gotovo prije no što smo i krenuli, ali nismo, ipak sve s nadom da će kiša padati pa kad tako pada, da mora i prestati ….
Padala je kiša cijelim putem, padala je preko Boraje, preko Kaštela, iznad Splita, na Klisu, preko Sinja i Trilja do Kamenskog i dalje po Bosni. Na Kamenskom nas je granična policija bar desetak minuta propitkivala o našim psima, pa zašto u veterinarskim knjižicama cijepljenja nema slika …. Ali prošli smo zapravo vrlo ugodno preko granice. Čak me jedan policajac prepoznato kao autoricu knjige o tornjacima!!!
Kiša je zajedno s temperaturom padala sve dalje i sve niže, s 12 stupnjeva u Šibeniku do niti 5 u Tomislavu. I tako pod zavjesom kiše vozili smo se uz prekrasno Buško jezero kojeg smo gledali s lijeve strane prolazeći uskom cestom punom strahovito dubokih rupa. A rekli su nam na granici da je to dobra cesta, cesta kojom svi voze u Tomislav, “čak i kamioni” … Da, po rupama se i te kako vidjelo da po toj cesti voze kamioni.
U Tomislav smo naravno stigli puno prerano, negdje oko 05.30., sretni što izuzetno lijepo uređena benzinska crpka Papić radi danonoćno i što ima super ugodan WC ….
Tu nas je kasnije presreo domaći tornjakaš Jozo Matić jer je predsjednik KK Tornjak Rama Stipan Jelić – Štef organizirao da idemo u Jozinu društvu da se ne bismo izgubili na Putu spasa. Kava kojom nas je Jozo počastio na podnožju prije uspona Putem spasa bar nas je malo ugrijala u to smrznuto jutro.
Tako smo eto prošli (naravno suprotnim smjerom) putem kojim su tisuće jadnih ljudi ne tako davno, tek pred par godina, bježali pred kišom granata i bijedom rata u spas – u nadu.
Mi smo vozili tek pod pravom kišom izbjegavajući rupe po putu i moleći se da auto u jednom komadu iziđe s Puta spasa.
I stigosmo na koncu uz slab pogled na, vjerujem inače, preljepo Ramsko jezero, oblaci magle i kiše skrivali su tu ljepotu od nas. Šteta zbog očajnog vremena, jer i ovako se jezero s izuzetno razvedenom obalom doimalo prekrasno.
Dočepasmo se tako konačno kakvog takvog asfalta, makar je i taj bio dobrano “ukrašen” rupama, odronima, čak su nedostajali cijeli djelovi ceste koja se otklizala (valjda je do klizanja došlo usljed obilnih kiša) i bijasmo sretni da je “Put spasa” konačno iza nas.
Trebalo je još proći Prozor i popeti se uz Makljen ….. ali to je bilo sada već vrlo jednostavno, no kiša je i dalje padala.
Dolaskom na Makljen kiša je taj tren prestala ili bolje rečeno uzela je pauzu, a pokisli psi i nervozni ljudi koji su se unezvjereno motali po nevelikoj kotlini ljevkastog oblika pružali su nimalo obećavajuću sliku. Zapravo je ta kotlina svojevrsni prirodni amfiteatar okružen brdima.
Izložba je već trebala početi, ali naravno kasnila je zbog kiše – tako da smo imali dovoljno vremena prijaviti pse i malo prošvrljati prostorom na kojem je uskoro trebala početi izložba.
Ono što me iznenadilo bio je okrugli oblik ringova kojih je bilo ukupno pet, od kojih su dva bila predviđena za ocjenjivanje tornjaka. Ringovi su bili neveliki, tek desetak metara u krug, a možda ni toliko. No teren tako nezahvalnog ljevkastog oblika nije dozvoljavao veće ringove. Uostalom sve je bilo toliko natopljeno vodom da su tereni tik uokolo ringova bili gotovo nepristupačni od silne vode koja je ležala posvuda.
Prilazni makadamski putevi su bili prekriveni silnim gomilama blata tako da su nam za prilaz ringovima preostali tek gotovo okomiti bočni “zidovi” ljevkastog amfiteatra.
Muzika je glasno svirala i fino su mirisali čevapi koji su se pekli na jednom improviziranom roštilju tik do ringova – kiša taj tren nije padala i izložba je mogla početi.
U svakom slučaju organizatoru sve pohvale na velikom trudu i zalaganju da izložba uspije unatoč i usprkos groznom vremenu, jer samim početkom izložbe ponovo je počela i kiša, a o vjetru koji je nosio sve što je bilo pokretno da ne pričam.
U jednom trenutku je iz prvog ringa odletio cijeli set ocjenskih listi – za jednom listom ljudi su morali čak u obližnju šumu …
Ne znam jesu li uspjeli pronaći tu ocjensku listu, jer smo je mi pratili pogledom dok ju je vjetar dizao visoko, visoko u nebo.
Voditelji ringova i zapisničari su blago rečeno bili mrtvi smrznuti od hladnoće koja je prodirala do kosti, temperatura je bila tek stupanj ili dva nad nulom, a u jednom je trenu počeo padati i zrnati snijeg … Naši psi Dolly, Mara i Bucak bili su u svojem elementu, temperatura ko stvorena za njih.
Uokolo nakolo bilo je u zemlju pozabijan mnoštvo kolaca za koje su se mogli privezati psi. Neki su ljudi svoje pse i privezali za te koce, no meni je to bilo tako strano, mi smo stajali tik uz ring i naši su psi bili sa nama …
Hrpa ljudi je dolazila i pitala za pse – isto tako i hrpa njih slikala se s našim psima …
Ljudi su se divili kako su naši psi mirni i lijepi. Kako su čisti.
Kasnije su već svi nazočni kad bismo mi prolazili dobacivali – ovo su oni lijepi tornjaci iz Šibenika.
Izložba ko izložba, suđenja i suđenja, razna, ali neobično mi je bilo to da je g. Tabak neke pse odsudio za minut ili dva, a neke druge je držao i s vlasnicima komentirao psa i više od 20 minuta.
Uf, suci, uvijek imamo komentare na njih, ali što se tu može. U svakom slučaju g. Tabak je sudio kao da ne pada kiša, kao da je temperatura barem kojih 10 do 15 stupnjeva viša ili kao da je sam na pustom otoku zajedno s psom kojeg taj tren ocjenjuje. A ocjenska lista je na koncu imala upisanu tek jednu rečenicu.
Po katalogu je bilo prijavljeno 83 tornjaka, no dosta ih nije bilo privedeno, ali je ukupan broj znatno popravio priličan broj vankataloški privedenih pasa. Ukupno je tako na specijalki bilo oko 70-ak tornjaka, broj više nego impozantan kad su tornjaci u pitanju.
Generalno i za prvu ruku komentar glasi: hrpa lijepih tornjaka na jednom mjestu s iznimkom malog (premalog) broja odraslih ženki ...
Mužjaci su uglavnom bili svi jako dobri, a odraslih ženki nema ili ih ima vrlo malo. Od dvanaest zrelih prijavljenih ženki prema katalogu, na izložbu je privedeno tek šest, od kojih tri iz Hrvatske, dok su obje prijavljene šampionske ženke također bile iz Hrvatske.
Ono što ipak popravlja ukupan dojam je veći broj mladih ženki koje su po mojem sudu uglavnom jako dobre.
Suđenjem sam blago rečeno bila zbunjena, obzirom da su generalno gledano pobjeđivali psi različitog tipa ... No pretpostavljam da je to zbog nepostignutog konsenzusa između dva suca BIS-a: Nikša Lemo (Hr) i Ivan Tabak (BiH) koji se očito među sobom ipak nisu usuglasili što će preferirati, a sami prema viđenom očito imaju prilično različite stavove o tome što tornjak je i kako bi tornjak trebao izgledati. Dok Lemo preferira funkciju i način kretanja uz općenito ljepotu izraza psa ... Tabak preferira nešto drugo, no na žalost nisam uspjela otkriti što to g. Tabak uopće preferira.
Ali nakon svega moram reći da im ne mogu oprostiti to što u BIS Specijalke od šest pobjedničkih pasa po klasama (dva PRM-a i četiri CAC-a: po dva u otvorenima i prvacima) na tri pobjednička mjesta na postolju nije izabrana niti jedna ženka!!!
Sva tri prvoplasirana psa bili su mužjaci ...
Koliko sam stigla primjetiti izbor takva odluka bila je do g. Tabaka … Da se pitalo gdina Nikša Lemu mislim da bi se barem jedna ženka našla među prva tri tornjaka Specijalke.
BISS, odnosno BOB bio je Cuni - mužjak iz razreda otvorenih Tome Raiča iz Doljana, čestitke Tomi! Potom su slijedili PRM mužjak i mužjak iz razreda šampiona, a sve tri ženke: PRM, CAC zrelih i CAC šampionki su ostale van pobjedničkog postolja Specijalke.
Sada mi je postalo I jasno zašto u Rami na Specijalki nije bilo više otvorenih ženki. Očito se nekom meni nepoznatom logikom ovdje u uzgoju daje prednost mužjacima. Ili su možda suci ti koji preferiraju mužjake, pa time diktiraju izlagačima način ponašanja?
No kako bilo da bilo i među posjetiteljima izložbe cure i žene moglo se prebrojati na prste jedne ruke.
Bio je to dan pobjede mužjaka na “muškoj” izložbi na Makljenu.
Inače psi u razredu najmlađih su briljirali ... predivni su - očito je da je uzgoj hrvatskog tornjaka u Rami, Tomislavgradu i okolici izuzetno kvalitetan! Čestitke na brojnim prelijepim psima.
Treba napomenuti da su se pehari dijelili za tri provoplasirana mjesta po klasama (znači sva tri prvoplasirana odlično ocijenjena psa u svakoj klasi dobijali su pehare) ... tako da je pehara bila hrpa i bili su zaista impresivni – Mi smo se doma vratili s četiri prekrasna pehara.
No ako ćemo o plasmanima i rezultatima izlagači iz Hrvatske nisu baš nešto posebno bajno prošli u Rami ... CAC-evi su našima pripali u klasama ženki: CAC u razredu otvorenih (zrelih) ženki pripao je Dragi Budimiru iz Zagreba s Buckovom kćeri imenom Alma King-tor Croatia.
Crna Ramska iz Rame, lijepa jako dobro odlakana crno-plaštasta kuja Stipana Jelića bila je R-CAC, a naša Mara bila je odlična trećeplasirana (V3).
Naša sedam godina stara prvakinja Dolly iako sama u konkurenciji (jer druga ženka po kataloškoj prijavi nije privedena) briljirala je u ženkama šampionkama, i sudac g. Nikaša Lemo bio je naprosto oduševljen Dolly u cjelini. Dolly je plijenila svojim kretanjem i općenito stavom. CAC je prema općoj ocjeni svih koji su pratili izložbu dobila posve zasluženo.
U mužjacima su sva prva mjesta otišla u Ramu, Doljane ili Tomislavgrad.
U razredu šampiona gdje su izlagala dva hrvatska izlagača drugo mjesto (R-CAC) pripalo je Antonu Vučku iz Čepina (koji je izlagao za ovdašnji Klub KK Tornjak Rama) s mužjakom imenom Tarzan od Tomislavgrada, a Laki King-tor Drage Budimira bio je trećeplasirani (V3) mužjak.
Prvo mjesto – CAC pripalo je mužjaku Ivana Ramljaka iz Rame: bio je to mužjak Šaro-Grivo najtrofejniji tornjak u BiH I po reakcijama opći miljenik publike.
Ni g. Berislav Pašalić iz Osijeka nije dobio plasmana u mužjacima - njegovi su mladi mužjak Maks i zreli mužjak Bobi bili samo odlično ocijenjeni i nisu ušli u izbor tri prvoplasirana u svojim klasama.
Bucak je u oba izbora veterana - Veteran Specijalke i Veteran CAC izložbe bio odličan drugoplasirani (V2) - tukao ga je pola godine stariji pas Joze Matića iz Tomislavgrada iznimno slabe dlake! Bio je to izbor g. Tabaka koji je kazao da Bucak "nije njegov tip!"
To što je Bucak bio opći pobjednik publike sucu je bilo manje važno, jer suci skoro uvijek gledaju drugačije. Inače veterani u BiH izložbama ne sudjeluju u izboru za najljepšeg (BOB) psa.
I tako je prošla izložba – djeca su se smrzla, ja sam se smrzla, ali psi su se izguštali … Jeli smo dobre čevape, djeca su poslije guštala dobre pečene janjetine (čak je i psima malo ostalo) …
Kad smo se sa svima ispozdravljali trebalo nas je sve pospremiti u auto i dopeljati natrag. Otišli smo odmah nakon izbora BISS tornjaka, BIS CAC izložbe nismo mogli čekati jer je još dug put bio pred nama.
Nije bilo lako sada nakon noćašnjeg nespavanja, grozne duge vožnje po kiši, onog nemogućeg makadamskog puta po 20 km rupa i kamenja, gotovo cjelodnevnog smrzavanja i trčanja sa psima – sada nakon svega sjesti se u auto i dovesti se gotovo cijelih 300 km do kuće.
Doma smo krenuli oko 15.30 preko Uskoplja, Bugojna na Livno i Kamensko pa na Split. Na koncu je s krajem izložbe ogranulo i sunce, tako da je temperatura skočila na nekih ugodnih 7-8 stupnjeva i vožnja kroz tek ozelenjele krajeve divne Bosne i Hercegovine je bila više nego ugodna, prizori su bili prekrasni.
Dečki su spavali, cure su spavale, samo je Bucak neprestano sjedeći patrolirao moju vožnju a ja sam vozila, vozila i vozila …
Granicu smo prema dolje prošli bez komentara od strane granične policije ili carine …
I tako smo “odradili” našu prvu inozemnu izložbu – našu prvu izložbu u Bosni!
A Dolly je otvorila svoj BiH šampionat!
Ukupan poredak po klasama:
3-6 ženke – razred štenadi
1. Beaty iz srca Slavonije, vlasnik Stjepan Petričević, KK Tornjak Rama
2. Rajna, vlasnik Anton Vučak, KK Tornjak Rama
6-9 mužjaci - razred najmlađih
1. Šiljo, vlasnik Ivan Tadić, KK Tornjak Rama
6-9 ženke – razred najmlađih
1. Luna, vlasnik Ante Dijaković, KK Tornjak Rama
2. Šara, vlasnik Branko Dijaković, KK Tornjak Rama
3. Astra Cro U Can, vlasnik Anton Vučak, KK Tornjak Rama
9-18 mužjaci - razred mladih
1. Ank od Salkića, vlasnik Mladen Erceg
2. King, vlasnik Jozo Matić, KK Tornjak Rama
3. Šarov od Tomislavgrada, KK Tornjak Rama
9-18 ženke – razred mladih
1. Goca od Crne ramske, vlasnik Jozo Matić, KK Tornjak Rama
2. Tina od fra Petra – Masna Luka, vlasnik fra Petar Krasić
3. Šara, vlasnik Mladen Baštić
Mužjaci – razred otvorenih
1. Cuni, vlasnik Tomo Raič
2. Vran, vlasnik Miro Radoš, KK Tornjak Rama
3. Ban, vlasnik Ante Tadić, KK Tornjak Rama
Ženke – razred otvorenih
1. Alma King – Tor, vlasnik Drago Budimir
2. Crna ramska – vlasnik od Crne ramske Štef & Ramo, KK Tornjak Rama
3. Amarilis Love All-Petrinas, vlasnik All-Petrina's, Ljiljana Nakić
Mužjaci – razred prvaci
1. Šaro Grivo, vlasnik od Crne ramske Štef & Ramo, KK Tornjak Rama
2. Tarzan od Tomislavgrada, vlasnik Anton Vučak, KK Tornjak Rama
3. Laki King – Tor, vlasnik Drago Budimir
Ženke – razred prvaci
1. CH. Dolly, vlasnik All-Petrina's
Mužjaci – razred veterani
1. Lesi, vlasnik Jozo Matić, KK Tornjak Rama
2. CH. Car Bony-Tor, vlasnik All-Petrina's
BOB - BISS
1. Cuni, vlasnik Tomo Raič
2. Ank od Salkića, vlasnik Mladen Erceg
3. Šaro Grivo, vlasnik Stjepan Jelić “Štef” & Ivan Ramljak “Ramo”, KK Tornjak Rama
