Naša druga obljetnica pada na dan 15. siječnja.
Bilo je to godine 1999.-e kad je na svijet došlo naše prvo A leglo, prvo i jedino leglo naše divne Tine. Naša predivna voljena Tina donijela je na svijet svoje i naše prvo leglo, naše A leglo na dan 15.og siječnja 1999-e, samo dva dana poslije obilježavanja slavnog Buckova dolaska u dom "Svih Petrinovih" (1996.g)
Pisala sam o tom opširno u #PričamaoTini
Sada se želim samo kratko osvrnuti na značaj ovog datuma za mene osobno i za moju obitelj, jer od tog dana, od 15. siječnja 1999. godine postala sam uzgajivač, makar smo imali registriranu uzgajivačnicu cijelu godinu dana ranije, već od prvih dana 1998-e godina (FCI 18/1998), ali beba nismo imali do Tininog legla.
Uzgajivač se ne postaje registriranjem FCI uzgajivačnice, već pomaganjem kuji u okotu, bdijenjem uz bebe i kuju, dadiljanjem beba, čišćenjem i pranjem, hranjenjem, podizanjem i odgajanjem beba. Uzgajivačem se postaje svim onim neprospavanim noćima i svim mukama koje podnosimo uz kuje i bebe, svim izubijanim kostima i zglobovima od nezgodnih položaja u kutiji kotilici prilikom pomaganja kuji u dugotrajnim okotima. Uzgajivač postajemo tek uz naše bebe, koliko god da smo prije toga moguće bili teorijski dobro potkovani i možda smo mislili kako sve znamo, znamo, da, ali samo u teoriji, a potom kad se nađemo u realnosti tek tada vidimo koliko zapravo ne znamo i koliko još puno moramo učiti i uzgajajući učimo svakodnevno od naših kuja, od beba, ali i od drugih uzgajivača sa kojima se stalno razgovaramo, izmjenjujemo osobna iskustva, a danas to možemo i na daljinu s ljudima koje nismo u životu možda nikad vidjeli.
Učimo kako pomoći kuji kad se beba u porodnom kanalu okrene naopačke i još k tomu ako izlazi zatkom umisto glavicom, pa kad u dugim satima uzaludnih trudova nikako da iz majčina tijela izađe beba osim što bebi viri tek vrh repića ...
Učimo stalno i naučimo puno toga, pa i to kako pomoći kuji i poroditi živu i neozlijeđenu bebu ... ali nikad ne naučimo sve, jer učenje je stalno i dok smo živi učimo.
Tako sam i ja tog dana 15. siječnja 1999. postala uzgajivač a 2024. na ovaj isti dan bit će četvrt stoljeća mog uzgajivačkog staža, sada obilježavamo dvadeset četvrtu godišnjicu.
U uzgoj me uvela moja voljena Tina i zauvijek sam joj zahvalna za sve što mi je dala u tom, nažalost vrlo kratkom vremenu koliko sam bila blagoslovljena od Gospodina živit sa njom, uz nju.
Tina voljena moja, nikad nećeš biti zaboravljena, dok god ja živim i ti ćeš živjeti u meni. Skupa sa tvojim i mojim prvim, tebi nažalost jedinim leglom, našim A leglom, sa našim bebama Arabelom, Aureliom, Astareom, Amarilis, Alice, Arcibaldom, Arthurom i Al Caponom.
Arabela je kasnije otišla u Split, dragoj Sinočki i Đorđu Reljiću, Aurelia je otišla Pelivanu, Ivanu Tadiću u selo Kolo, ali na žalost ubrzo niti mjesec dana od odlaska Aurelia je uginila od parvoviroze, bolesti fatalne u štenećem uzrastu. Pelivan nije unatoč mojim zamolbama cijepio Aureliu, naše prvobirano žensko štene. U BiH se u ta poratna vrimena štenci uopće nisu cijepili, nije ju nadocijepio kako smo se dogovorili. Za jadnu našu Aureliu bilo je fatalno što kasnije nije bila nadocijepljena. To što je kod nas sa sedam tjedana dobila prvo cjepivo nije bilo dovoljno da ju sačuva od fatalnog parvovirusa. Astarea je otišla dragoj prijateljici Neveni u Brodaricu, Alice u Biograd u dom Ljerke i Luke Filipovića, Arthur u Vodice gdinu Šimi Bruncu, Archibald našem Tišnjancu g. Branku Čorkalu koji je tada živio u Ljubljani, u Sloveniji, Branko je kasnije od nas uzeo jednu našu kujicu iz C legla, a Al Caponea samo nakon prvog nesretnog odlaska (#PričeoTini) vratili doma i kod nas je odrastao prvih šest mjeseci, sve dok nisu k nama doma nišli ga divni, kasnije i dragi prijatelji Jasenka i Dubravko Škrlin iz Zagreba. Škrlinovi su kasnije iz našeg B legla uzeli i kujicu od nas, prozvali su je "Pupa", našu kujicu iz Dolličinog prvog legla, gotovo posve bijelu (imala je tek par crnih pramenova po ušima) Beauty Beach Girl All-Petrina's. Oboje i Al i Pupa doživili su poštovanja vrijednu starost, punih 16 godina.
I naša "Mara" Amarilis Love All-Petrina's imala je svoju priču koju sam ispričala u #PričeoTini. Najprije je otišla u jednu mladu obitelj tu u Šibeniku, no vrlo brzo se vratila doma, niti cijela dva dana nije bila kod novih vlasnika, potom u dobi od tri i pol mjeseca direktno s izložbe u Splitu otišla je u dom našeg kinološkog barda, gdina Marka Medara, dugogodišnjeg Predsjednika Hrvatskog kinološkog saveza, ali na žalost gospodin Medar je usljed moždanog udara prerano i naglo umro. Nakon Medarove iznenadne smrti Mara nam se ponovo vratila doma u dobi od pet godina i tri mjeseca, u istoj starosti u kojoj je njena mati Tina zauvik otišla od nas.
Mara je odživila krasan život na Pegasusu s djecom i konjima sve do smrti od starosti s punih 14 godina.
