Upravo ovih dana obilježavamo dvije godišnjice, dva datuma nama od izuzetnog značaja. Prva pada na 13. siječnja, a riječ je o godini 1996. kad smo nakon duge skoro dvije godine traženja, raspitivanja, dogovaranja i isčekivanja konačno u naš dom u Kaprijskoj 7 doveli svoje prvo štene, svoju bebu - bebu tornjaka, majušnog tek osam tjedana starog mužjačića iz uzgoja Bony Tor uzgajivačnice, vlasnik koje je bio jedan divan posvećen čovjek, gospodin u pravom smislu riječi, gospodin Zdenko Cerin, Zagrepčanin, pravi Purger iz stare zagrebačke loze, inače arhitekta po zvanju.
Bebu smo prozvali Bucak, makar je u papirima nosio zvučno ime Car, Car Bony Tor, ali bio je tako buhtlast, tako buckast da mu je ime Bucak savršeno pristajalo i tako je nama doma stigao Bucak, došao u naše živote i promijenio nas zauvijek.
Bucak je rođen 18. studenog 1995. od majke Bonite, slavne kuje iz uzgoja Slavice Lukić iz Slavonskog Broda i oca Nanda, mužjaka u vlasništvu generala Antona Tusa.
Za Buckom smo tragali i čekali smo ga godinama, jer bilo je to vrijeme još uvijek aktivnog rata u Hrvatskoj (te 1993. i 1994. prema kraju 1995.) otkako sam ja čistim slučajem jedno jutro na HRT-u u "Dobro jutro Hrvatska" prvi puta u mom svjesnom životu vidjela tornjake, i kako sam ih tada na ekranu ugledala tako sam se zaljubila ...
Bila je to ljubav na prvi, drugi i zadnji pogled, ljubav za zauvijek.
Slijedile su godine traganja, učenja, istraživanja i pronalaženja i izbora uzgajivača u ta jako nemirna vremena dok nam je BiH bila još posve nedostupna jer je i te 1995. i 1996. kad smo mi u Hrvatskoj s iznimkom vremena Oluje već uživali u novostečenom miru, ali u BiH je rat još bjesnija i jedini dostupni bili su nam vrlo malobrojni uzgajivači u Hrvatskoj, tada ih je bilo samo troje, jer je gdin Damir Sokolović iz Zagreba već prestao s uzgojem, kao i Slavica Lukić i još jedan uzgajivač iz Požege.
Moj izbor nakon dugotrajnih razgovora sa svima bio je gospodin Zdenko Cerin. Definitivno sam znala da želim štene iz njegovih ruku i ni od koga drugog, a i njegova kuja Bonita bila mi je najljepša ženka od tad sve tri kuje koje su imali kao uzgojne ženke, druge dvije ženke pripadale su gđi Mirjani Vasiljev i sad već pokojnom gdinu Eduardu Brnčiću.
Ali Bonita se već bila kotila i sad je bila u pauzi i tako samo čekali još jednu godinu na bebu, ali gotovo da smo i nakon tolikog čekanja ponovo ostali bez našeg majušnog tornjačića da se slučaj ili ja bi kazala prst sudbine nije umiješao.
Bili smo rezervirali štene u gdina Cerina, ali on je imao i drugih rezervacija još uz nas, čak i prije nas, svi mi smo čekali ... hoće li Bonita ostati skotna i ako da, koliko će biti beba, koliko mužjačića, koliko ženki će biti, ništa se nije moglo znati. Hoće li uopće biti mužjaka? Mogli smo samo čekati i moliti se.
To s kujama i leglima uvijek je svojevrsni ruski rulet, tako je bilo i taj puta.
Bonita je Bogu hvala bila skotna i okotila je 18. studenog divno leglo, čak osam beba, ali samo tri mužjačića, a mi smo želili (po defaultu, naravno) - mužjaka ... i na našu žalost, nije bilo bebe za nas, jer gdin Cerin je već imao uplate za dva mužjaka, a trećeg je uzeo sebi kao naknadu za parenje vlasnik oca legla, vlasnik Nanda, gdin general Anton Tus.
I tako nam je gospodin Cerin tužna srca sutradan 19-og 11. javio da na žalost nema bebu za nas ... nakon dvije godine traganja i cijele godine dana čekanja na novo leglo :'(
Nije moguće niti opisati tugu i razočaranje na tu vijest ...
Ali kad sudbina uplete prste, onda je sve moguće, a neke su stvari u našim životima unaprijed predodređene, isto kao što je bio moj prvi susret s tornjacima u tom davnom "Dobro jutro Hrvatska" (a ne gledam TV uopće, niti inače) ... Tako je bilo i tada, jedan od budućih vlasnika koji je trebao postati ponosni vlasnik mladog Cara Bony Tor na njegovu nesreću (kažu: "nekomu nesreća, drugomu sreća") doživio je prometnu nesreću i usljed višestrukih lomova morao je biti zadržan dulje vrijeme u bolnici iz koje se javio gdinu Cerinu i otkazao rezervaciju. Uzgajivač je nesretnom čovjeku vratio uplaćenu kaparu i odmah me potom nazvao me na telefon.
Riječi koje sam tada čula ostat će mi zauvijek upisane zlatnim slovima: "Gospođo Ljiljana imamo štene za vas!" ... sve ostalo je sad već povijest.
Povijest mene osobno, moje obitelji, ali jednim dijelom i povijest pasmine.
Jer tog dana 13. siječnja u naš dom dovezli smo iz Zagreba malu buhtlicu, imao je samo osam tjedana i nije bio jako krupan, težio je samo osam kila, ali ta malena buhtlica postao je pas s naslovnica kinoloških časopisa, pas koji nas je gledao divnim plemenitim toplim pogledom s kalendara, s kovera knjiga, postao je pas pobjednik specijalki i nositelj brojnih titula, ali što je još važnije on je bio otac brojnih divnih tornjaka koji su u ta davna vremena promovirali našu pasminu i koji su pripomogli da pasmina postane priznata i da postane priznata nama - Hrvatskoj.
Potomci našeg slavnog Bucka živjeli su u domovima slavnih i važnih ljudi koji su lobirali za tornjaka, jer kao i u svjetovnoj politici, tako i u kinološkoj politici postoje razne struje i "stranke" i (prilikom napora za priznanjem pasmine) postoji strašna borba, često puta i pravi rovovski ratovi, nesmiljeni i izuzetno žestoki. Sve ono o čemu javnost pojma nema ... ali nisu stoga jer su tajne, te borbe ništa blaže, dapače.
Tako je Bucak svojom divnom pojavom i svojim potomcima, svojim kinološkim značajem u cijelosti obilježio i tornjaka kao pasminu doprinoseći da danas imamo pasminu i da je tornjak - hrvatski tornjak.
