Kako nismo prošli na Uzgojnom pregledu 3.10.2021. - nastavak priče

Cooper u psećem salonu
Kako 3.10.2021. nismo uspjeli pristupiti Uzgojnom u Splitu, jer je na ocjeni eksterijera sutkinja tog dana u Splitu Coopera ocijenila ocjenom "vrlo dobar" obzirom je po njenoj procjeni "prelagan u masi", odnosno ima "nedovoljno mase", "prelagano se kretao" i "nije bio u salonu" te nam zbog ne-odlične ocjene nije bilo omogućeno pristupiti na Uzgojni, naša prva odluka nakon tog nesretnog "Splita" bila je - SALON ...
Dakle sad nam je prvi cilj najprije odvesti Coopera u grooming salon, na stol za groomanje.
Makar prije tog nesretnog Uzgojnog Coopera sam naravno uredno očešljala i pripremila k'o što sam uvijek naše pse uglavnom sama češljala bez pomoći profi groomera, ali ovaj puta sam ga nakon te pljuske iz Splita Coopera svakako morala dati rasčešljati ili kako se to danas kaže "izgroomati" profi groomerici, obzirom je "popio" četvorku zbog tog što "nije bio u salonu" i tako je malo nakon Splita 'pa' dogovor sa gđom Svjetlanom Grubišić, vlasnicom Max salona u Bilicama. U rečenom terminu, jer na salon se mora čekati, velika je gužva, a salona u nas baš i nema tako puno k'o primjerice u Zagrebu, stigli smo i Cooper je po prvi puta u životu "izgrooman" točnije proveo je cijela dva sata na stolu za groomanje divan kakav samo on može biti, strpljivo je podnosio dva sata češljanja, čupkanja, rezuckanja i obje groomerice Svjetlana i pomoćnica bile su njime oduševljene, rekle su: "K'o da je svaki dan u salonu!"
A nakon toga slijedio je naš slavno - neslavni CACIB Karlovac ...

Kako smo 'popili' dvije diskvalifikacije u jednom danu
Drugi cilj nakon odrađenog groomanja u salonu bio je - odlična ocjena. Morali smo dobit odličnu ocjenu!
Nisu mi na pameti bile nikakve titule, niti sam imala imalo ambicija za nadmetanje bilo sa kim, Cooperu je samo nužno trebala odlična ocjena, da može s tom odličnom pristupiti nekom sljedećem Uzgojnom. Znali samo da slijedi Uzgojni u Zagrebu, točnije u Odri, u blizini Zagreba, 30.10. ...

CACIB Karlovac je bio između, sredinom listopada i bila su organizirana dva izložbena dana, prvi dan u subotu 15.10. uz jutarnju CACIB izložbu u poslijepodnevnom dijelu dana organizirana je i Specijalka tornjaka. Ujutro je sudio strani sudac, Rumunj, a poslijepodne na Specijalki naš hrvatski sudac ... Suci, a suci k'o suci ... nebitno, prijavila sam Karlovac, prvi dan, subotu, obje izložbe uz nadu da ćemo uspjeti dobiti bar jednu odličnu ocjenu.
I tako smo se nas dvoje zaputili tog subotnjeg jutra u Karlovac. U nas je kroz noć kad smo krenuli malo iza 4.00 puhala lagana bura, ali kasnije iza sv. Roka u više navrata bilo je magle po putu, ali u Karlovcu jutro je osvanulo prekrasno sunčano i rosno, tek kad smo stigli na prostor izložbe vidjela sam ja Dalmatinka :( kojoj to ranije nije moglo pasti na pamet kako je trava posve prekrivena tankim slojem inja i naravno mokra, a meni na nogama krpene patike, auuuf ... al dobro sad to više nije moguće popraviti, noge će mi očito biti mokre ostatak dana, šta možemo, kad se po našem burnjem dalmatinskom vremenu nisam sjetila da u Karlovcu nema bure i da moguće bude rose ...

Bilo je još uvijek vrijeme p(l)andemije, za prijaviti psa na izložbu nužne su bile covid potvrde, po meni posve nepotrebna, ali po službenom narativu i dalje "nužna" testiranja organizirana su tik prije ulaza za sve koji nisu cijepljeni od ranije. Gužve, redovi, čekanje, hrpa od ukupno preko 1300 pasa i nepoznat broj ljudi na jako malom prostoru za toliki broj ljudi i pasa ...

Izložbeni prostor minimaliziran zbog zatvorenih visokih čvrsto povezanih željeznih ograda, stražari i kontrolori na ulazu, izložbene "narukvice" za ulaz/izlaz ... kontrola covid potvrda na ulazu. Ko u logoru. Blago rečeno užasan osjećaj.
Al cijelu ne lijepu covid priču malo je ublažio divan osjećaj ponovnog susreta se s nekim dragim ljudima koje sad već jako dugo nisam nikako imala priliku sresti. Jako su mi nedostajala ta naša izložbena druženja posljednje više od dvije godine koliko je prošlo od naše zadnje izložbe na četiri splitske noćne izložbe u srpnju 2019.

Stigli smo relativno rano, već oko 8.30 Cooper i ja bili smo uz naš ring, a psi i izlagači tek su pristizali ... Još nije bilo prave gužve i Cooper je bio divan, prijatelji koji su već bili tu, uglavnom i prije nas, bili su oduševljeni Cooperovom pojavom, i ponašanjem, neki su ga za provu malo i othendlali, prva moja draga Ana Kovač, inače uzgajivač našeg divnog Casca, Cooperova dide priko majke Vilme, bila je istinski oduševljena njime ... Robert Filipović isto tako. I on je Coopera malo henda, pa Ivan Šarić, hendlala ga je i Mirsada Burzić, i svima je Cooper letija, ko da tla ne dodiruje. Komentirali smo zajedno uz smijeh njegovu ocjenu iz Splita, ljudi su se čudom čudili, da Cooperu fali mase???





Tadija Ljubičić, Pere Brnić, Ivan Milanović, Jadranko Mišić i brojni drugi od reda su bili Cooperom oduševljeni. Primjetila sam i neke druge poglede na koje se nisam osvrtala ... Sigurno je bilo samo jedno, Cooper tog dana nije mogao proći neprimjećen. Gdje god smo prošli svi su ga primijetili, a posebice kako se na izložbeni prostor kroz jutro natiskivalo sve više pasa i ljudi i kako je gužva bivala sve veća, Cooper je počeo uskoro lajati najprije na sve crne pse koji su prolazili pored nas, a uskoro potom i na sve ostale, njemu je te gužve očito već bilo previše. Da stvar bude gora u svojoj već poprilično dugoj izložbenoj pauzi malo sam se očito previše opustila i na polasku nisam smatrala za potrebno gnjaviti se nošenjem teškog izložbenog kaveza i nisam ga ubacila u auto, glupača!

Eh, da bar jesam, da sam barem ponijela kavez, u kojem bi se Cooper mogao odmoriti, smirit od silne gužve od silnih pasa koji su stalno nekud prolazili i ulazili u njegov i moj osobni prostor, na što se on očito braneći mene lavežom bunio, možda se i ne bismo tako neslavno "proslavili" u Karlovcu, ali tako je valjda moralo biti.

Cooper koji je uz majku odrastao kao jedinac, jedino štene u leglu, bez braće i sestara, te subote je po prvi puta u svom dvije godine dugom životu bio u prilici naći se u jednom takvom stvarnom krkljancu, u tolikoj gužvi između toliko pasa. On dominantan kakav je, a u biti posve nesocijaliziran, jer nam tijekom njegovog odrastanja covid - p(l)andemija nije ostavila mogućnosti za normalno druženje s drugim psima i ljudima, na normalnu socijalizaciju, izrastao je u prilično žestokog mladog pubertetliju, jer očito je još bio u pubertetu ... A uz ostalo valjda je i moja nervoza tog dana dala svoj doprinos njegovim reakcijama i lavežu na druge pse, jer on je zasigurno morao osjećati moju nervozu.

I tako je otpočelo suđenje, ispred nas je bilo nekoliko mužjaka, mislim da je ukupno bilo šest ili sedam odraslih mužjaka u ringu, mi smo bili predzadnji, prvi ispred nas bio je crni mužjak ... Uff, pa kud baš crni odmah ispred nas?

A naši psi doma svi do jednog imaju "pik" na crne pse jer u prvom susjedstvu imamo jednog vrlo neobuzdanog hrvatskog ovčara, koji svakodnevno u više navrata obzirom živimo u slijepoj ulici, glasno laje prolazeći uz ogradni zid našeg dvorišta, jer je to jedini izlaz/ulaz u ulicu, a susjed stanuje nešto niže ... Vlasnik, mlađi muškarac zabavlja se lajanjem svog psa, umjesto da ga korigira i ne dozvoli mu lajanje, on ga čak pusti da na miru obavlja nuždu pod naša dvorišna vrata. Njemu je sve to jako zabavno, posebice to što naši psi odlajavaju iz dvorišta. Meni nije, ali mogu samo svoje pokušati utišati, i jasno mi je zašto već odavno nikako ne trpe crne pse ... Jako im se zamjerio taj crni pas i njegov vlasnik, tako da u šetnji uvijek jako pazim kad ih susretnemo. A tog dana u ringu prvi ispred nas pa baš crni mužjak, oh majko mila. Dok smo tako čekali u redu nakon što smo svi zajedno protrčali jedan krug držala sam Coopera na lajni i već sam ga par puta iskorigirala, ali njemu je taj crni pod nosom bio strašna smetnja i upravo je krenuo u novi pokušaj ataka, u namjeri da Cooperu skrenem pozornost s tog crnog mužjaka pred njegovim nosom lagano sam ga lupnula povodcem po njušci, ali sudac je očito baš taj tren gledao u nas (čini se da je morao gledati u njega jer Cooper  je dominirao svojom pojavom), ali bila sam previše skoncentrirana na njegove reakcije da bi taj tren mogla patiti kud sudac gleda i samo sam čula kako je sudac zavikao nešto na rumunjskom, potom na engleskom i čujem: "Disqvalification, disqvalification, handler's disqvalification", "You must not beat the dog" ...
Dobila sam diskvalifikaciju. Ja sam dobila diskvalifikaciju, prvi puta u mom životu, uopće. Ikada. Jer sam kao "tukla psa". U ringu se ne smije tući psa.





Ma nisam tukla Coopera, to je tek bio laki zamah povodcem po njušci, pokušaju da mu skrenem pozornost s tog crnog psa na sebe, ali zaludu, izbačeni smo iz ringa s mojom diskvalifikacijom ...
Koma., ali nema druge, gotovo je. Svršena priča za jutarnju izložbu, za CACIB, sad je valjalo bit malo smireniji i pričekati do poslijepodne, do 14.00, do Specijalke ...
A bez kaveza? Jao kako sam se samo zeznula što ga nisam ubacila u auto ... jaoo ... koliko pogrešaka, od krpenih patika i mokrih nogu uz jutarnji mraz pa do tog što nisam ponijela kavez. Vidi se da je pauza od preko dvije godine ostavila traga i na moju izlagačku pripremljenost.

Coopera sam malo pustila u autu da predahne, jer u automobilu na stražnjoj klupi je divan, miran i opušten. Uopće ne reagira na pse koji prolaze tik uz auto, pa čak niti na crne.
Za vrijeme pauze sjedila sam u birtiji tik uz izložbeni prostor i sladila se dobrim čevapima u društvu Tadije, Brnića i Milanovića, uzgajivača iz Bosne i Hercegovine koji su bili iskreno i vidno oduševljeni mojim Cooperom, a to je tako godilo, nakon svega.

Ali opet sam pogriješila jer sam ponovo prerano dovela Coopera na prostor izložbe ... Opet moja greška, jer stigli smo u najveću gužvu, čak veću od one pri početku CACIB-a ... Stajali smo uz ring, a Cooper nije prestajao lajati, unatoč mojim korekcijama ili možda upravo zbog njih? ...

A hrpa psa prolazila je i prolazila uokolo ko u nekom začaranom filmu ... Kud li su samo stalno hodali svi ti psi, pitala sam se, dok smo mi samo stajali i čekali ... Voditelj ringa pokušao mi je pomoći, vidio je u kakvoj sam neprilici, uputio me da stanemo na drugo mjesto, hvala mu za iskren pokušaj pomoći, ali sudac koji je već otpočeo sa suđenjem i sudio je štence mužjake u jedan mah doletio do nas dvoje koji smo stajali van uz ring čekajući na svoj red i viknuo: "Što se mene tiče, ovo je diskvalifikacija, ne trebate niti ulazit u ring, pas vam je agresivan!" A Cooper je samo lajao, nikog nije napao, naravno. Nije ni pokušao ... ali ... gospodin sudac je tako odsudio i to nam je bila druga diskvalifikacija u jednom danu.

Rekord, moj osobni.

Nikad doživljeno.

Nikad niti jedan moj pas nije dobio diskvalifikaciju, a tog dana, te subote u Karlovcu dobili smo dvije diskvalifikacije, prvu ja, drugu Cooper. Prvu zbog mog povodca po njušci, drugu Cooper zbog lajanja na pse koji bi mu došli preblizu ...

I tako je slavno - neslavno prošao naš pokušaj izlaganja u Karlovcu.
Nismo uspjeli dobiti odličnu ocjenu.