Malo o podrijetlu tornjaka
Autor
Ljiljana Nakić-Petrina
Tekst je prenešen iz knjige "Hrvatski planinski pas tornjak", objavljene 2002-e godine.
Ekstenzivno ovčarenje nomadskog tipa nekoć je bio jedini način ovčarenja, no razvitkom civilizacije i u svjetskim se okvirima, pa tako i u Hrvatskoj, gasilo nomadsko ovčarenje i ustupalo mjesto nekoj vrsti farmskog uzgoja, odnosno ovčarenju u sustavu pregona. Istodobno se njegovala kultura lova na vukove pa je tornjak zapravo ostao “bez posla” u najvećem dijelu Hrvatske. Pomoć ovih pasa trebali su još samo u posve zabitim predjelima u kojima se zadržalo nomadsko ovčarenje. Zapravo, tornjak je u Hrvatskoj nastavio obavljati svoju predanu dužnost još jedino na Dinari. Sa Svilaje i južnije do Moseća, gdje su psi u tipu tornjaka oduvijek bili “desna ruka” pastirima, mjesno stanovništvo pamti domaći uzgoj pasa koje su nazivali “dinarcima” i svjedoči da su tornjaci–“dinarci” odatle nestali tek prije kojih dvadesetak godina, a još uvijek su se zadržali na planini Kamešnici i u izoliranim dijelovima Like, osobito u okolici Otočca (Sinac) i Gospića.
Nešto češće tornjake se još uvijek moglo sresti u livanjsko-duvanjsko-kupreškom prostoru zapadne Bosne, te na planinama Vran i Vlašić dublje u unutrašnjosti. U drugim predjelima koje su prije nastavali i naša autohtona sorta ovce "pramenka" i tornjak, s krajem 19. i početkom 20. stoljeća uglavnom više nije bilo ni jednoga ni drugoga. Tornjak je gotovo nestao iz najvećeg dijela Hrvatske, u kojem je oduvijek postojao, o čemu će se naći svjedočanstva i u nekim ranim djelima, npr. o velikašu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, još prije dolaska Turaka u naše krajeve (Hrvojev misal iz 1404.).
Ekstenzivno ovčarenje nomadskog tipa nekoć je bio jedini način ovčarenja, no razvitkom civilizacije i u svjetskim se okvirima, pa tako i u Hrvatskoj, gasilo nomadsko ovčarenje i ustupalo mjesto nekoj vrsti farmskog uzgoja, odnosno ovčarenju u sustavu pregona. Istodobno se njegovala kultura lova na vukove pa je tornjak zapravo ostao “bez posla” u najvećem dijelu Hrvatske. Pomoć ovih pasa trebali su još samo u posve zabitim predjelima u kojima se zadržalo nomadsko ovčarenje. Zapravo, tornjak je u Hrvatskoj nastavio obavljati svoju predanu dužnost još jedino na Dinari. Sa Svilaje i južnije do Moseća, gdje su psi u tipu tornjaka oduvijek bili “desna ruka” pastirima, mjesno stanovništvo pamti domaći uzgoj pasa koje su nazivali “dinarcima” i svjedoči da su tornjaci–“dinarci” odatle nestali tek prije kojih dvadesetak godina, a još uvijek su se zadržali na planini Kamešnici i u izoliranim dijelovima Like, osobito u okolici Otočca (Sinac) i Gospića.
Nešto češće tornjake se još uvijek moglo sresti u livanjsko-duvanjsko-kupreškom prostoru zapadne Bosne, te na planinama Vran i Vlašić dublje u unutrašnjosti. U drugim predjelima koje su prije nastavali i naša autohtona sorta ovce "pramenka" i tornjak, s krajem 19. i početkom 20. stoljeća uglavnom više nije bilo ni jednoga ni drugoga. Tornjak je gotovo nestao iz najvećeg dijela Hrvatske, u kojem je oduvijek postojao, o čemu će se naći svjedočanstva i u nekim ranim djelima, npr. o velikašu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, još prije dolaska Turaka u naše krajeve (Hrvojev misal iz 1404.).
Drugi nas tragovi vode prema franjevačkoj provinciji Bosni koja se od 1291. godine prostirala cijelim prostorom današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a poslije i mnogo šire prema Italiji, obuhvaćajući i dijelove Mađarske i Vojvodine. Franjevci su se na tim prostorima našli u prvom redu po nagovoru Katoličke crkve i tadašnjeg Rima, sa zadatkom da u okrilje katoličanstva vrate bosanske krstijane – pripadnike nove heterodoksne Crkve bosanske, poznatije kao bogumili i patareni koji su ovamo došli iz Bugarske, zadobivši svoje sljedbenike čak i na dvorovima dalmatinskih i bosanskih velikaša.
Bosanski vikarijat osnovan je 1340.godine, a pod konac 14. stoljeća prostirao se od Italije do Crnoga mora. No dolaskom Turaka i padom većeg dijela Bosne pod Osmanlijsko Carstvo, franjevcima je opala važnost, puno se katoličkog pučanstva iselilo, a velik je dio islamiziran. Uz to, u te su se krajeve od 16. stoljeća doseljavali pravoslavni žitelji kao pretežno vlaški etnički element, jer su bili u vojnoj službi turskih vlasti.
Uz slabljenje franjevačkog utjecaja i ovlasti, novonastale političke promjene uzrokovale su podjelu franjevačkog vikarijata 1514. na Bosnu Srebrenu pod turskom vlašću, i Bosnu Hrvatsku koja je obuhvaćala slobodan dio zapadne Bosne i veći dio Hrvatske na slobodnom području. Politička zbivanja, ratovi, osvajanja i gubitak teritorija s vremenom su mijenjali površine tih franjevačkih provincija, ali je ime ostalo. Bosnom se pod franjevcima zvao i (današnji) najveći dio hrvatskog teritorija, ali - Bosnom Hrvatskom. A pisani tragovi o tornjaku mogu se i danas naći jedino među franjevcima… Povijest Hrvata, tornjaka i franjevaca usko je međusobno isprepletena i nemoguće ju je odijeliti.
Površine koje je tijekom povijesti nastavao tornjak, najvećim se dijelom podudaraju s tom franjevačkom crkvenom “državom”. Najveći dio svoje povijesti, još od dolaska u ove krajeve, čitav je hrvatski katolički živalj živio (sa svojim vjernim pratiteljima – tornjacima) zajedno na ovim prostorima koji su često bili ujedinjeni u zajedničku državu. No vremena se mijenjaju pa danas na tim istim prostorima postoje dvije države, a hrvatski je puk danas podijeljen na Hrvate u Hrvatskoj i bosanske Hrvate u Bosni i Hercegovini.
-> malo više o povijesti provincije Bosne Srebrene od nastanka franjevačkog vikarijata "Bosna Srebrena" (kasnije nakon pada pod Turke podijeljenog na Bosnu Srebrenu i Bosnu Hrvatsku)
https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjeva%C4%8Dka_provincija_Bosna_Srebrena
Prostiranje Bosne Srebrene 1679. godine.
Kaprijska 7, 22000 Šibenik
GSM: +385 (0) 91 506 9234
Pratite nas na društvenim mrežama
© All-Petrinas. Sva prava pridržana.