Moguće je, jer niti umjetničko djelo ne izaziva podjednak utisak na svakog. Jedni se ushite, drugi ostaju hladni, ali za tornjaka - za ovo „umjetničko djelo“ nastalo u srazu naše kulture, geografsko-klimatskih uvjeta, potreba i vjerovanja našeg naroda kroz više od 950 godina (pisane) povijesti na našim prostorima vrijedi isto što vrijedi za svakog drugog psa – da nije za svakoga!
Ali ajmo nekim redom, od pitanja kakvi su to psi, otkuda su došli ... pa ćemo kasnije stići do karaktera i temperamenta pasmine.
Tornjak po službenoj nomenklaturi i podjelama koje aktualno važe od 2005. g danas spada u drugu FCI skupinu (II), inače najbrojniju od svih 10 FCI skupina pasmina.
Tornjak je ranije kao tada još uvijek FCI nepriznata pasmina na izložbama po Hrvatskoj i BiH bio uvršten i izlagao se zajedno s drugim psima ovčarskih i pastirskih pasmina u prvoj - I (1.) FCI skupini pasmina dugi niz godina od početka 80-tih od kako se prvi puta jedan tornjak izložio na nekoj izložbi pa do 2005.-e godine.
Početkom 2005 tornjak je nakon više desetljeća upornog i predanog rada brojnih kinologa entuzijasta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stekao status 'provizorno priznate' pasmine kod Svjetske kinološke federacije (FCI), makar je datum tog provizornog priznanja kasnije još malo pomaknut (veljača 2006), kao i datum službeno prihvaćenog standarda pasmine (svibanj 2007), ali evo upravo 2017. godine navršilo se konačno i tih deset godina, tih tako dugo čekanih deset godina koliko je moralo (prema strogim pravilima FCI-a) proći kao preduvjet za konačno službeno punopravno priznanje pred svekolikom kinološkom svjetskom javnošću.
Na zagrebačkom zimskom CACIB-u (međunarodna izložba pasa svih pasmina) održanom od 25. do 27. studenog 2016., tornjaci su predstavljeni u jako velikom broju (86 prijavljenih tornjaka). Sudac iz Danske, gdin Jorgen Hindse, od strane FCI-ja određen da u subotu 26. 11. 2016. na Specijalki tornjaka, ocjenjuje našu pasminu bio je prema vlastitim riječima više nego oduševljen, njegove riječi bile su "da mu je bila čast toga dana suditi toliko odličnih i prelijepih pasa i da će toplo preporučiti na skorašnjoj Generalnoj skupštini FCI-ja konačno punopravno priznanje bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka“. G. Hindse je govorio, a mi izlagači, vlasnici i uzgajivači, djeca, mladi i odrasli, poredani obodom ringa svako sa svojim tornjakom na vodilici uz nogu stajali smo u velikom BIS ringu i plakali od radosti i ganuća ...
Predivan, veličanstven osjećaj, trenuci za pamćenje ... Tornjak, naš pastirski pas, nakon svih ovih godina, muke i truda, rada, borbe za svakog vrijednog psa – konačno postaje službeno priznata pasmina.
Sad nam tek preostaje sačekati sljedeću Generalnu Skupštinu Fci-ja. I do kraja ove godine (2017. op. autorice) nadamo se i tom čudu - da ova naša velika, lijepa, čupava, emocionalna, ali stabilna i mirna, nadasve pametna 'beštija sa planine' nakon duge tisućuljetne ispisane povijesti svoje pasmine konačno službeno stekne pasminski status međunarodno potpuno izjednačen sa svim drugim čistokrvnim pasminama, njih nešto preko 350 pasmina koliko ih danas broji FCI.
http://fci.be/en/nomenclature/BOSNIAN-AND-HERZEGOVINIAN-CROATIAN-SHEPHERD-DOG-355.html
Makar meni ko običnom vlasniku i uzgajivaču tornjaka nikad neće biti jasno kako i zašto je FCI - Međunarodna kinološka federacija našeg tornjaka prebacila iz I FCI skupine u kojoj se nalazi većina pastirskih pasmina pasa (engleski 'Livestock Guardian Dogs' = LGD ) i ovčarskih pasmina - u II FCI skupinu u kojoj su pinčeri, šnauceri, molosi i švicarski pastirski psi ... te zakučaste stvari ulaze u domenu kinološke politike i nama malim, običnim uzgajivačima nisu poznate. Ali kako je, tako je, sad smo tu gdje jesmo, tornjak - punim imenom 'Bosanskohercegovačko – Hrvatski pastirski pas tornjak' svrstan je dakle u II (2) FCI skupinu:
Pinčeri i Šnauceri, Molosi i švicarski pastirski psi
Odsjek 2: Molosi
Pododsjek 2: Planinski psi
Standard tornjaka prihvaćen je 16/05/2007 pod brojem 355.
Kasnije malo više o standardu. Pišem sve ovo za uvod da se vi čitatelji lakše orijentirate „tko su“ tornjaci – kakva je to pasmina?
Pa da podsjetimo dakle da je tornjak po svojoj funkciji pastirac, pastirski pas. Dakle tornjak je jedan od onih starih tipova pasa (namjerno neću upotrijebiti riječ 'pasmina') koje su tisućama godina unatrag prvi ovčari trebali za pomoćnike uz svoju stoku, jer je upravo ovca od svih domaćih životinja nakon psa, prva domestificirana vrsta. Po svemu sudeći, a to se danas lijepo može pratiti i prema sve brojnijim genetskim istraživanjima, ali i brojnim drugima, posebice arheološkim istraživanjima, pastirski su psi bili među izvornim i najstarijima od svih danas poznatih skupina tipova pasa ... Kažem tipova jer pasmine su naravno došle tek znatno kasnije, ovakve kakve poznajemo 'pasmine' nisu dugog vijeka, većinom niti dva stoljeća ili mnoge čak znatno kraće.
U dugom povijesnom hodu od sigurno preko 15 tisuća godina koliko se sa sigurnošću zna da pas prijateljuje s čovjekom, priča o pasminama pojavljuje se tek negdje s početka devetnaestog stoljeća. Jer riječ 'pasmina' po definiciji 'skup jediniki istog ili sličnog izgleda' u upotrebi je manje od dva stoljeća, dok su tisućama godina ranije ljudi pse koji su im isključivo služili za neki rad pa su ih međusobno razlikovali upravo po funkciji, odnosno prema svrsi „upotrebe“.
Pas je oduvijek bio vrlo korisna životinja od čistača i sakupljača smeća uz ljudske nastambe, pomagača u lovu, čuvara stoke, pa do golemih ratnih pasa ...
Pa su tako kroz ljudsku povijest psi bili razlikovani kao psi za lov, za ratovanje, za obranu stada od vukova, mali 'damski' psi za pratnju plemkinja ...
Makar su psi unutar istog tipa mogli nekad čak posve različito izgledati, tijekom cijele povijesti druženja psa i čovjeka, psi su bili međusobom razlikovani prema istovrsnoj namjeni - funkciji, a tek s naglim procvatom srednje klase i gašenjem feudalizma pojavljuje se zajedno s industrijskom revolucijom prvi jednolikim izgledom usmjeren uzgoj pasa. Pojavljuju se prve pasmine.
Uzgoj pasa doživio je procvat i nevjerojatan bum, ali ono što je najviše karakteriziralo uzgoj i držanje pasa krajem 20 stoljeća bilo je gubljenje izvornih uloga većine pasmina i uzgoj pasa raznih 'pasmina' isključivo za kućne ljubimce, kojima je jedini zadatak biti društvo svojim vlasnicima. Od gubljenja izvorne uloge sačuvale su se tek neke lovne pasmine, neke radne (psi u službi vojske i policije) i ipak, zahvaljujući velikim predatorima kao što je vuk i medvjed većina pastirskih pasmina, među njima i naš tornjak.
Većina pastirskih pasmina tradicionalno su se razvile u izoliranim planinskim predjelima u kojima su opstali jer su bili tisućama godina nužna zaštita stočarima. U uvjetima surove klime planinskih masiva uz prisutnost vuka i medvjeda bez velikih, snažnih, hrabrih pastirskih pasa, čovjek ne bi uspio preživjeti i sačuvati svoju stoku. Pastirski psi omogućili su život ljudima po planinama, a sami psi ostali su nepromijenjeni kakvi su vjerojatno bili davno u samom praskozorju civilizacija. Po različitim planinskim masivima diljem 'Starog svijeta' (Euro-Azijski kontinent) razvili su se kroz povijest i opstali do naših dana različiti pastirski psi, među njima i tornjaci.
Pa da podsjetimo sve pastirce na svijetu, tzv 'LGD' – Livestock Guardian Dogs, a negdje ih je oko dvadesetak pasmina (što priznatih, što u postupku FCI priznavanja), primarno povezuje ista funkcija – zaštita vlasnikove imovine, primarno stoke, najčešće ovaca od velikih predatora, vuka i/ili medvjeda. I stoga su svi pastirci po karakteru zaštitnički, teritorijalni i dominantni psi. Makar predator od kojeg su pojedini pastirski psi čuvali svoja stada nije posvuda bio isti, primjerice veličina vuka kao vrste izrazito varira od malih saharskih vukova do golemih sibirskih, pa je i to igralo ulogu u oblikovanju različite forme – oblika i veličine tijela, vrste i kvalitete dlačnog pokrivača, jer kod pastiraca forma (izgled) uvijek je bila u ulozi funkcije/svrhe.
Za razlike u vanjskom izgledu pojedinih pastirskih pasmina najzaslužniji su različiti geomorfološki i klimatski uvjeti koji su karakteristični za pojedine predjele, u pravilu planinske masive na kojima su se tijekom duge povijesti razvijali, ali do međupasminskih razlika došlo je uvelike zahvaljujući utjecaju različitih načina života, različitih potreba, ukusa i vjerovanja pojedinog naroda koji je za svrhu zaštite od predatora na svojem prostoru sačuvao pojedinu izoliranu skupinu pastirskih pasa - onakvima kakve je taj narod za sebe trebao.
Tako su pastiri birali pse prema više osobina: prema boji, načinu nošenja repa, ali najviše ipak prema karakteru. Oblik tijela bio je ipak više određen prirodnim činiteljima, planinski su psi na kraćim nogama i masivnijeg su tijela, dok su psi iz nizinskih predjela na duljim nogama i lakše konstitucije.
Danas među pastircima nalazimo neke posve bijele (slovački čuvač i tatranski podhalanski pastirac, talijanski maremanac, veliki Pirinejac, kuvasz, agbaš, karabaš), dok su neki drugi narodi birali čim šarenije pse – tu je naš tornjak, karakačanin u Bugarskoj, Rumunjski bukovina i hellenikos poimenikos, grčki patirski pas u Grčkoj, a treći su birali jednolične smeđe kakav je estrela na Pirinejskom poluotoku, čelično sive (zelene) ili tamnije obojane s crnom glavom (šarplaninac, kavkazac, kangal).
Generalno gledajući pastirci su u globalu karakterno to oštriji, ako geografski idemo sa zapada na istok, jer je svaki narod stvorio svoju pasminu pastirca birajući za sebe pse shodno svojim ukusima, vjerovanjima i potrebama. Te izolirane, kasnije i ciljano selektirane skupine planinskih pastirskih pasa koji isto ili slično izgledaju danas nazivamo pastirskim (LGD) pasminama.
Pisani dokazi postoje i sačuvali su se iz davnih dana, još od 11 stoljeća o tom da je tornjak, ovakav kakvog ga znamo nastao i razvio se na prostoru davnašnje Hrvatske, koja je u prošlosti kao što znamo obuhvaćala znatno veći geografski prostor nego što je to danas slučaj. Iz tih starih pisanih dokumenata saznajemo kako je tornjak nekad izgledao, a opis tog starog psa gotovo je 'u dlaku' identičan opisu današnjeg tornjaka, citiram stari zapis pronađen u Đakovačkoj biskupiji:
"Canis montanus", latinski ili prevedeno "Pas planinac" raspostranjen je po čitavoj gorskoj Hrvatskoj ...
Zadatak mu je čuvanje i obrana vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuća od svih napasnika, a napose od (kurjakova) vukova i medvjeda. Canis montanus visine je 4-5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake: između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uha su viseća, a rep obrastao gustom i dugom dlakom ....” (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću.)
Zapisi o izgledu i namjeni psa koji opisom u potpunosti odgovara današnjem tornjaku, u tim prvim povijesnim opisima poznat samo pod imenom 'canis montanus' sačuvani su u starim manuskriptima hrvatske katoličke crkve iz raznih perioda od 1067. g, 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra Horvata, te 1752. godine u spisima Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Đakovačke biskupije Petra Lukića.
Dakle tornjak ili 'canis montanus' pas planinac za razliku od hrpe ostalih modernih pasmina koje su relativno vrlo kratkovjeki postoji znatno dulje u istovjetnom obliku, izgledu, naravi i temperamentu jer je izgled kod njega bio određen njegovom funkcijom i uvjetima života u kojima je nastao.
Sad kad smo definirali izgled i gabarite tornjaka koji se nisu promijenili već dokumentirano 950 godina, moramo se zapitati kakvog je karaktera i kakvog temperamenta ovaj naš od predaka nasljeđeni pastirac, koji je, a to nismo napomenuli ranije gašenjem ekstenzivnog ovčarenja gotovo pa i sam nestao zajedno sa praksom nomadskog ovčarenja na našim prostorima, od čega je sačuvan predanim radom većeg broja entuzijasta prvenstveno hrvatskih kinologa u posljednjih pola stoljeća.
Koliko god se često prilikom izbora psa „kemija desi“, desi se „klik“, čovjek se zanese tek lijepim izgledom, što se na žalost kasnije često zna pokazati kao pogrešan izbor, jer lijep pas je tek izgled, ali pas nije slika, temperament odnosno karakter je od daleko veće važnosti za kvalitetan suživot čovjeka i psa.
Pas je živo biće, osoba! A osobnost svakog psa, tako i tornjaka čini – karakter i temperament.
Kasniji zajednički suživot čovjeka i psa određuju potrebe, navike i osobnost čovjeka kojima bi pas svojim karakterom, potrebama, i osobnošću morao odgovarati.
Karakter tornjaka je tipičan karakter pastirskog psa, kakav imaju i brojne druge pasmine. Ali ipak i uvelike samosvojan, jer osim boje krzna tornjaka upravo ga neke osobitosti karaktera najviše razlikuju od ostalih pastirskih srodnika.
Za razliku od nekad najzastupljenijih pastiraca u bivšoj nam državi, šarplaninaca, ili istočnijeg srodnika kavkaskog ovčara za koje svi znamo kakvog su žestokog karaktera, jer su obje pasmine obramebeni, ali agresivno obrambeni psi, tornjak je pak defanzivno obrambeni pas.
Van prostora kojeg doživljava svojim i na kojem je zadužen za čuvanje, tornjak je gotovo pa neutralan, za prolaznike posve nezainteresiran, uravnoteženiji je i mirnijeg temperamenta od žestokih pastirskh pasmina s istoka, a ipak je agilniji, oprezniji, i nepovjerljiviji od pastirskh pasmina koje obitavaju zapadnije diljem Europskog kontinenta, kakav je posebno dosta raširen i poznat veliki pirinejac. Tornjaka prema obilježju karaktera i temperamenta u toj hrpi pastiraca možemo smjestiti negdje u sredinu, zapravo gotovo istovjetno kako se naš narod tijekom svoje burne povijesti našao na razmeđi zapada i istoka, između različitih naroda, vjerovanja, načina života. Tornjak je upravo dovoljno žestok i neprikosnoven čuvar na prostoru kojeg čuva, a pri tom je jako navezan za svoje ljude, za bliske prijatelje i za djecu. Temperament i karakter tornjaka je takav kakvog ga je svojim izborima oblikovao naš narod.
Izrazito je emocionalan za svog čovjeka i njegovu obitelj, koje čuva uvijek i svugdje, kao i svu imovinu svog čovjeka, po cijenu života. Istovremeno van svog prostora u svakodnevnoj šetnji, odrastao tornjak u pravilu posve je nezainteresiran za druge ljude i domaće životinje, uglavnom (odrasli) tornjak nema potrebu juriti mačke; kokoši i drugu perad ne zamjećuje uopće, a ako je slobodno pušten bez lajne ne pokazuje agresije niti prema drugim (neagresivnim) psima (uz uvjet prethodnog pravilnog odgoja i dobre socijalizacije). S lajne to može malo drugačije izgledati :D
Uzgojen u našoj kulturi gdje se nikad nije cijenila slijepa agresivnost, ni među ljudima, isto tako ni među psima, tornjak je vrlo uravnoteženog karaktera, ako se desio koji agresiviji primjerak, taj je ranije bio uklonjen iz uzgoja, što danas možda baš i nije uvijek slučaj, zato je važno birati pse od odgovornih uzgajivača.
Nastali u narodu gdje je uz stado uvijek bio prisutan pastir, čovjek tornjaci nikad nisu bili prepušteni sami sebi bez dulje blizine čovjeka poput šarplaninca ili kavkasca, koji bi znali tjednima ili dulje sami biti na planinskim pašnajcima.
U našem narodu stada, psi i ljudi svoje zime provodili su u nižim predjelima, u selima, dok bi se ljeti izdizali na visočije planinske pašnjake. Vjerojatno je upravo to razlog ovoj tornjakovoj društvenosti i „mekoći“ karaktera i posebnoj ljubavi za djecu, koliko god da je van svog prostora nezainteresiran za odrasle, tornjak je, posebno u mladoj dobi, jako razigran i veseo u društvu djece.
Ali da nekog ne zavara ova hrpa blistave dlake i da netko zbog ljepote kojom ovi psi zrače na prvu ne podcijeni tornjaka, mora se istaknuti da tornjak na svom prostoru, bez obzira jeli to tor, pašnjak s ovcama, kuća, stan, dvorište, garaža, automobil ili brod, odnosno bilo što u vlasništvu njegova čovjeka – beskompromisno čuva sve što pripada njegovom vlasniku. I pri tom izuzetno dobro razlikuje pitanje vlasništva i teritorija i vjerujte mi na riječ kad kažem da tornjak zna biti vrlo neugodan čuvar.
To znaju svi predatori i bilo ko s namjerom da se potajice prikrade njegovu stadu ili drugoj imovini vlasnika koja mu je povjerena na čuvanje. Na prostoru kojeg čuva tornjak je beskompromisan čuvar, a naročito je opasan u svim uvjetima smanjene vidljivosti, posebno noću i u sumrak, i s tim svaki gradski (urbani) vlasnik tornjaka mora računati.
Preko dana ponašanje posve neutralnog i mirnog tornjaka koji slobodno šeta među ljudima, biciklistima, joggerima, drugim psima, u sumrak i noću drastično se mijenja. Tornjake u noćim šetnjama (i u svim uvjetima smanjene vidljivosti) valja dobro nadzirati!
Ne zaboravite to!
Naši tornjaci su kroz povijest svojeg postojanja usvojili u svoj genetski kod da se „prijatelji“ u prolazu pozdravljaju, a oni koji se ne pozdravljau a približavaju se ili prebrzo ili na neobičan način su „sumnjivci“, posebice noću i u sumrak ...
Stoga vjerujatno i ja djelujem možda čudna svima nepoznatima kad u sumrak ili noću šetam moje tornjake i unaprijed s par metara daljine pozdravljam sve koji prilaze ... Tornjacima je to znak da je onaj koji prilazi „prijatelj“, u suprotnom se, ako nema glasovne komunikacije, a neko nam se u sumrak užurbano približava odmah postave u obrambeni stav ... Promatraju, osluškuju s maksimalnim oprezom – jer taj koji se približava bez riječi u uvjetima smanjene vidljivosti – po njihovoj logici je – opasan! Ako još uz to što prilazi u tišini ima i kapuljaču ili kapu na glavi, eh, onda već sa psima moram stati u stranu jer tornjacima su takvi posebno sumnjivi
Tornjaci vrlo brzo popamte susjede, posebno sve susjede s kojima ste u prijateljstvu, isto tako memoriraju i sve često prolazeće osobe iz kvarta i na njih ne laju, kao niti na drage pse iz kvarta koje poznaju iz dnevnih šetnji, ali zato su prava grmljavinska oluja za nepoznate pse koji prolaze mimo njihovog prostora, za susjede koji vas „nemaju rad'“, a za poštare i ostale su „nemoguća misija“. Kad doma imate tornjaka u širokom luku zaobilazit će vas i Jehovini svjedoci, ali i povorke maškarane djece u vrijeme poklada/fašnika. Kao i svi drugi nepozvani „gosti“ ...
Još nešto vrlo važno moram spomeniti, njihova osobina koja meni posebno paše je da se razinom potreba za aktivnošću jako lako usklade s vlasnikom, a i inače su ko i svi pastirci „štedljivci energije“ , ovo naravno vrijedi za odrasle pse, dok su u mladosti i ranoj štenećoj dobi, zbilja vrlo, vrlo, vrlo razigrani ... kasnije s odrastanjem njihova aktivnost je isključivo po vani, u šetnji, koja bi poželjno trebala biti po različitim prostorima, jer su tornjaci krajnje inteligentna bića, radoznali i vole istraživati i upoznavati nove mirise na novim prostorima, kad su vani, oni su aktivni i uključeni ...
Priča o inteligenciji tornjaka je ipak posebno poglavlje i za to bi mi trebao neki drugi članak, u ovaj više priče ne stane, ali samo da kažem – tornjak je zaista osoba koja misli, razmišlja, donosi odluke i prosuđuje ...
I zbog toga također - nije pas za svakoga.
A kad smo kod potreba za šetnjom, tornjaci se uključe kad vide da se ide vani, a doma su doslovno u OFF modu ... Šetnja za njih nikad ne može biti preduga. Ali isto tako kad su po doma, po kući ili po dvoru, najčešće mirno leže, gotovo su „nevidljivi“, obično izaberu neko mjesto s kojeg imaju dobar „pregled nad situacijom“, ako je to u kući, onda negdje otkud vide sva vrata i sve prolaze u isti mah ... i drijemaju ili čak spavaju ... dok ne skuže da se ide vani – u šetnju ...
A to su u stanju osjetiti čim vi na šetnju pomislite, i bez obzira jeste li uzeli lajnu u ruku i jeste li u odjeći za šetnju ili ne, oni znaju kad se ide vani ... I tad se skače, veseli i raduje beskrajno, bez obzira koliko im je godina na leđima, i tako cijeli život do duge i duboke starosti koju najčešće prožive u dobrom zdravlju i veseli ko štenad.
To su tornjaci!
autorica: Ljiljana Nakić-Petrina
