Ch. Dolly - kuja, majka, kraljica! Prva naša kupljena ženkica. Nabavili smo je u štenećem uzrastu od uzgajivača iz Zagreba, Sv. Klara, Drage Budimira.
Divna naša Dolly, draga, odana, prototip kuje – majke. Očito po njoj nekim čudom i danas sve moje kuje u okotu spontano i posve nehotice zovem - Dolly.
Kuja predivnog kretanja i fantastično nošenog repa, pobjednica brojnih Specijalki kod domaćih i stranih sudaca i to u ona divna vremena kad su ringovi bili pretijesni za sve predvedene tornjake. Dominantna kuja koja je dizala nogu pri mokrenju i obilježavala k'o mužjak, a posvuda je išla uza me bez lajne. Lajna njoj zaista nije trebala.
Bila je naša Dolly uz ostalo pravi "morski pas", istinski je obožavala more i plivanje. Skakala bi u more s rive čak i u srcu zime ili ljeti s naše stare gajete koju je jako voljela. U plovidbi bi uvijek stajala na pramcu, unatoč često puta velikim valovima koji bi zalivali pramac skupa s njom. I na "debelom moru" s gajete bi skakala u more i plivala uz gajetu.
Bila je nevjerojatno stabilna, a uživala je biti okružena hrpom djece, djeca su je strašno privlačila. Nebrojeno puta smo zajedno išli u vrtić po Lovru i kasnije po Roka, Dolly bi se tim prigodama uvijek djeci posve prepustila, uživala je da se klinje valjaju po njoj.
Ali upravo je Dolly bila ta koja nam je doslovno živote spasila. Lovre je bio mali, nepune tri godine star, a Mati je bilo malo preko devet kad nas je na opustjeloj plaži uz Jezera na Murteru iznebuha kamenicama napao nepoznati psihotični manijak. U toj posve nadrealnoj horor situaciji kad nas je kasnije pred večer tu na plaži, u nekoj svojoj fazi ludila lokalni (kako sam kasnije saznala mojim Jezeranima poznati) luđak, pravi bolesnik, više puta hospitaliziran i zatvaran u zatvor napao golemim kamenovima, Dolly je prva dojurila iz obližnje borove šume gdje su ona i Bucak slobodno istraživali, dok sam ja bila konsternirana u stanju potpunog šoka, ona je skočila luđaku na prsi prema glavi, morala sam na to nju stopirat oštrim "Ne, Dolly! Ne!" Jer ona je tim skokom stvarno tipu išla na grlo, na što su mu isti tren ispali kamenovi iz ruku, sad je on bio ušokiran. Dok sam još oduzeta od svega upravo proživljenog nekako pokušavala pse pokupit na lajnu tip se dao u bijeg ... Tako nas je Dolly spasila od pomahnitalog manijaka, istinskog bolesnika, a u to vrijeme Dollici je bilo tek 11 mjeseci ... Mogla bi možda jednom u nekoj novoj Bilješki u našem Blogu malo detaljnije opisat ovaj životni horor, al kažu da je sve dobro što dobro završi. Ostala je samo trajna uspomena na našu neustrašivu Dolly tad još vrlo, vrlo mladu kujicu, koja je skokom na prsi pomahnitalog luđaka donekle vratila u realnost. Nikad više u svom cijelom životu nije nikog ni pokušala napasti, a taj put skoro pa je liku vrat zagrizla.
Dolly naša „mamica“ u svoja tri legla podarila nam je najviše beba uopće, čak 33 bebe u svoja tri legla. Naša B, C i G legla, sve te bebe bile su od naše divne Dollice <3
