Ljubav se zove imenom tornjak!

Mala smo obiteljska uzgajivačnica tornjaka u Dalmaciji, u Šibeniku, najstarijem hrvatskom samorodnom gradu čiji se prvi spomen nekom divnom koincidencijom poklapa s prvim pisanim tragom o tornjaku (1067. g).
Sigurno ćete se zapitati kako smo mi u Šibeniku uopće došli do tornjaka i to još tako davno? 

Slučaj je htio ili rekla bi Božja volja da smo jedno jutro na TV-u u polusatnom prilogu ugledali tu divotu. Nakon tog prvog sudbonosnog susreta krenulo je dugotrajno traženje, propitivanje, dugi telefonski razgovori, mnoštvo pitanja, godine traganja i upoznavanja ...

I učili smo, puno, jako puno smo učili tih davnih još ratnih godina. A imali smo veliku sreću da smo imali priliku učiti od eminentnih kinologa i poznavatelja tornjaka kojima dugujemo neizmjernu zahvalnost. 

Život piše romane, ljudi dolaze u naše živote Božjom providnošću, tako je bilo i te ratne 1993. kad smo nedugo nakon te TV emisije u Šibeniku sreli nažalost već dugo pokojnog gospodina Antu Kozinu, barda i doajena BiH (ranije Jugoslavenske) kinologije, čovjeka koji je cijeli svoj život živio za tornjaka, jednog od autora prvog Standarda pasmine. 

Anto je u Šibenik stigao iz Drvara kao izbjeglica pred ratnim vihorom. Provodili smo zajedno duge sate u šetnji i razgovoru po izbjegličkom naselju Solaris, sate razgovora o tornjacima. Anto je rado pričao o tornjacima, a ja san doslovno gutala svaku riječ tog iskusnog čovjeka.

Kasnije kao već sretni vlasnici naše prve bebe tornjaka imali smo čast učiti od gospodina Zdenka Cerina, čovjeka kojeg smo intuitivno izabrali za našeg uzgajivača. Cerin je bio među nekolicinom prvih uzgajivača tornjaka u Hrvatskoj. Uzgojio je ukupno pet legala, u njegovu trećem leglu i našeg prvog tornjaka - „Bucka“ (Car Bony Tor) i vjerojatno upravo tom divnom čovjeku zahvaljujemo cijelom ostatku naše tornjačke priče, jer on je bio naš spiritus movens ... prve godine vlasništva tornjaka ... uz to što je nesebično dijelio svoje znanje i iskustvo on nas je "navukao" na izložbe, a sve ostalo je kako kažu, povijest. 

Učili smo kasnije kroz brojne kontakte s gospodinom Šandorom Horvathom, hrvatskim kinologom, novinarom i autorom brojnih radova i knjiga, enologom, putopiscem, autorom i voditeljem brojnih projekata za HRT. Gospodin Šandor Horvath kao mlad tek diplomirani student zajedno sa svojim prijateljem vršnjakom, mladim gospodinom Markom Medarom krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo je više raznih aktivnosti oko obnove pasmine tornjak u Hrvatskoj, uz sve što je radio Šandor je s Medarom tih dalekih godina doveo prve tornjake u Zagreb, napravio nekoliko prvih legala u Zagrebu ... Upravo sam od Šandora godinama poslije tih njihovih prvih početaka u vrijeme kad je Šandor bio već etablirani tornjakaš prvi put na HRT u "Dobro jutro Hrvatska" prvi put vidila tornjake ...

Osobno držim da je upravo tandem Šandor & Medar u Hrvatskoj najzaslužniji što danas uopće imamo tornjaka kao pasminu, ali o tom malo više u našem Blogu u tekstu "Kako je sve počelo", a možete pročitati i tekst "Tribute to Tornjak"

Na našem tornjačkom putu najprije smo kako to obično biva postali vlasnici jednog štenca tornjaka, Bucak je ušao u naš dom, zaposjeo je naša srca i otvorio je put za našu tornjačku životnu priču.
Po nagovoru uzgajivača odveli smo našeg mladog psa na izložbu. "Jednu, samo da Bucak dobije ocjenu!" Nagovarao nas je gospodin Zdenko Cerin, i otišli smo na jednu, pa na drugu, a onda su nam se izložbe dopale, Bucak je počeo pobjeđivati na izložbama. Vremenom smo zaključili da bi bilo dobro nabaviti mu ženkicu za društvo i moguće potomstvo, jer čarolija kojom nas je začarao djelovala je i dalje. Već smo jako željeli njegovo potomstvo i dali smo se u potragu, kroz nekih pola godine krajem 1997.-e k nama je stigla naša Dolly, a nakon još jedne godine stigla je pomalo neočekivano i neplanski i druga ženkica, naša Tina. 

Samo dva mjeseca kasnije jednako iznenada i sasvim neočekivano Tina i Bucak podarili su nam svoje i naše prvo leglo i tako smo postali uzgajivači. Više o tomu pročitajte u našem Blogu  "Druga obljetnica" i "Priče o Tini"

Kad smo krajem 1997. tražili ime koje bi bilo pogodno za našu uzgajivačnicu, između tri prijedloga koja smo morali poslati u zahtjevu prema Međunarodnoj kinološkoj organizaciji (FCI-ju) stavili smo englesku inačicu našeg obiteljskog prezimena "All Petrina's" odnosno "Svi Petrinovi".

Činilo nam se da bi to ime najbolje pokazalo koliko su naši psi nerazdvojni dio i cjelina s našom obitelji. Naši tornjaci žive, odrastaju i stare skupa sa nama, u kući, u obitelji. Naši tornjaci su - svi Petrinovi :D 

I FCI je izabrao upravo taj naš prijedlog imena. Od tada smo "All-Petrina's".

Sve ostalo je povijest.

Ove godine navršit će se tri desetljeća našeg života uz i sa tornjacima.
Od zainteresiranih budućih vlasnika, pravih vlasnika, preko izlagača, uzgajivača pa do autora knjige o tornjacima: "Hrvatski planinski pas tornjak" i dalje kroz uzgojnu priču sve do sada.

Tornjakom smo nepovratno zaraženi, za cijeli život.



A sad nešto malo konkretno o našem uzgojnom stilu ...

Naše pse hranimo jako brižno, skrbimo se o njihovu psihofizičkom zdravlju i kondiciji. Smatramo da je to karakteristika svakog odgovornog vlasništva, ali trudimo se uz to biti odgovorni uzgajivači, nastojimo biti fer i korektni prema pasmini, zbog toga u našem uzgoju koristimo isključivo i samo najbolje, najtipičnije naše tornjake sa svim pasminskim obilježjima, eksterijernim, ali još više pazimo na tipična pasminska karakterna obilježja kojima je difinirana njihova tisućugodišnja funkcija čuvara kroz cijelu njihovu dugu povijest. Uz opće zdravlje, posebice zdrave kukove, karakter je ono primarmo što definira tornjaka. Strogo pazimo da u uzgoju koristimo samo naše najbolje tornjake, pse koji su potpuno u skladu sa Standardom. Smatramo da je to primarna odgovornost nas uzgajivača, svojim uzgojem  sačuvati izvornu pasminu kakvu samo naslijedili od naših predaka i tu smo beskompromisni, to je najmanje što dugujemo pasmini koju uzgajamo. 

Nastojimo ničim ne mijenjati tornjaka kakvog smo naslijedili od predaka! 

Za All-Petrina's uzgoj tipični su lijepi, plemeniti, zdravi, inteligentni i vrlo dugovječni tornjaci jakog čuvarskog instinkta, to je naš zaštitni znak.

Na našem uzgojnom putu nakon našeg H legla iz 2003. zbog bolesti u obitelji bili smo primorani dulje pauzirati od uzgoja.
U uzgoj smo se vratili 2013-e našim Z leglom i sva legla koja smo uzgojili nakon te uzgojne stanke imenovali smo slovima abecede unatrag, od našeg Z legla 2013, V legla 2016-e, U legla 2017-e, T legla 2019-e do prošlogodišnjeg, 2022-e W legla.

Svih ovih godina od 1998. kad su se prvi puta sparili naša Tina i Bucak uzgojili smo tek dvanaest legala. Mi uzgajamo za svoju dušu.

Naši tornjaci izvor su nam velike sreće i veselja. Trudimo se uzgojiti štence koji će kao i nama također svojim vlasnicima biti izvor radosti, a koji će uz to kad odrastu biti tipični tornjaci na visini svog čuvarskog zadatka kao radni psi. 

Za naše štence uvijek se trudimo izabrati najbolje moguće domove, a ako se desi da pogriješimo u izboru vlasnika, naše bebe se uvijek  mogu vratiti natrag doma dok se ne nađe najbolji dom za svakog od njih. 

Ljiljana Nakić Petrina: “Hrvatski planinski pas Tornjak”, Sibenik, 2002.

Pročitajte što su o knjizi rekli recenzenti (izvučeno iz recenzija knjige)

Knjige u javnoj prodaji više nema, ali kod autorice se nađe još po neki primjerak :D 

Knjigu "Hrvatski planinski pas tornjak" lako možete naručiti na mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. 

U stvarnom životu, gdje god je prilika, a posebice po društvenim mrežama nastojimo koliko god je to moguće biti od pomoći svim fanovima tornjaka kroz poticanje odgovornog vlasništva i daljnji uzgoj lijepih, zdravih, karakternih, tipičnih tornjaka.