Tornjak je naša najmlađa, a istovremeno i najstarija priznata pasmina, punopravno priznat tek odskora.
FCI je punopravno priznao našu pasminu na svojoj Godišnjoj Skupštini 7. studenog 2017. uz WDS u Leipzigu, Njemačka, ali unatoč tako nedavnom službenom priznanju psi u tipu tornjaka postoje u našim krajevima jako dugo. Pronađeni su pisani tragovi koji datiraju još iz 11. stoljeća iz kojih je evidentno davnašnje postojanje ovih pasa na prostoru cijele nekad prilično velike Hrvatske. O psu u tipu današnjeg tornjaka ostali su zapisi u crkvenim manuskriptima hrvatske katoličke crkve, sjedište koje je tih dalekih godina bilo u Đakovu.
Prvi pisani opis tornjaka pronađen u Đakovačkoj biskupiji datira iz 1067.g.
Danas međunarodno priznatu pasminu tornjaka službeno dijelimo s BIH i obje naše države imaju puni patronat nad pasminom.
Tornjak danas, moderni tornjak selektivnim je uzgojem obnovljena, stara pastirska grupa pasa koji stoljećima nastavaju naše krajeve.
Početkom 20. stoljeća ti pastirski psi su gašenjem nomadskog ovčarenja skoro izumrli, jer im se dotada brojnost jako smanjila.
Tako je ta pastirska grupacija dovedena do izumiranja, makar su ti psi dugi niz stoljeća bili glavni zaštitnici ljudi i njihove imovine, posebice domaćih životinja od krupnih predatora i kradljivaca na cijelom velikom prostoru nekadašnje Hrvatske. Tornjak je gotovo izumro usporedo s gašenjem ekstenzivnog ovčarenja na našem prostoru. Sačuvali su se malobrojni primjerci u jako zabitim i izoliranom planinskim prostorima dijelom po Dinari i Kamešnici, i nešto više po Zapadnoj Bosni od Duvna (Tomislavgrada), Livna i Kupresa preko Rame do Vlašića.
U prvim starim dokumentima pas kojeg danas znamo po imenu „tornjak“ bio je zabilježen imenom “canis montanus” - Planinski pas./“pas planinac“.
Svjedočanstva kanonika, đakona i biskupa iz tog ranog perioda hrvatske povijesti opisuju tornjaka kakav je i danas: dakle tornjak je već tisuću godina gotovo u potpunosti neizmjenjen.
Velik je i snažan pas, izrazito zaštitničkog karaktera, čuvar svog čovjeka i cjelokupne njegove imovine, svega pokretnog i nepokretnog što njegovu čovjeku pripada.
Tornjak je jako uočljiv, zbog svoje veličine i dugog, gustog, uglavnom šarenog krzna (Šarov), makar ima i gotovo posve bijelih primjeraka s tek ponekim obojanim pramičkom u krznu, (Bilov) a nekad ih je bilo i gotovo posve crnih sa svjetlije narančasto obojanim obrazima, donjim djelovima nogu i točkama nad očima (Garov), ali njih smo na žalost gotovo posve izgubili ...
Karakterno je izrazito navezan na obitelj, s divnim defanzivno obrambenim ponašanjem spram nezvanih posjetitelja. Tornjaka su nam u nasljeđe ostavili naši preci jer im je bio od velike pomoći u radu sa stadima. Otkako se zna ovog psa su ljudi najčešće koristili za zaštitu stada ovaca i koza od krupne zvjeradi, vuka posebice, ali i medvjeda. Čuvao je tornjak jednako pouzdano sveukupno vlasništvo svoje obitelji, a to jednako predano radi i danas. Život u surovoj klimi Dinarskog planinskog masiva i vrlo siromašni uvjeti prehrane učinili su tornjaka jako skromnim, a gotovo svakodnevni sukobi s izrazito opasnim i snažnim predatorima izoštrili su pri tom njegov obrambeni instinkt i njegov intelekt do maksimuma, čineći da je tornjak u stanju razmišljati i samostalno donositi odluke.
Isti takav tornjak je i danas nakon gotovo tisuću godina svoje pisane povijesti.
Malo koja od danas postojećih pasmina pasa opstala je toliko dugo kao tornjak u gotovo posve nepromjenjenom obliku, ali ih je još i manje koje o tom imaju tako detaljne pisane dokaze. Ne čudi stoga što je tornjak sve popularniji, jer ovi su se lijepi psi odavno dokazali kao višestruko radno uporabni psi, poznati po svojoj skromnosti i velikim mogućnostima prilagodbe na najrazličitije uvjete života. Moderni tornjak danas je sve obljubljeniji čak po urbanim sredinama kao “obični kućni ljubimac“, makar prostori planinskih pašnjaka i ruralna prostranstva njegovo su prirodno stanište.
Poslovično je nježan i brižljiv s djecom i ako živi u obitelji navezan je emocionalno na cijelu obitelj. Tornjaka danas nalazimo kao čuvara dvorišta, krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća sve više ih se vidi na našim izložbama, svjedočili smo da je u to vrijeme tornjak postao brojnošću najzastupljenija pasmina na našim izložbama, ali taj se trend ponovo mijenja.
Više desetljeća trajao je rad na obnovi pasmine i borba za status FCI priznate pasmine, sad pet godina po priznanju tornjak se polako vratio u kolotečinu, izjednačio se sa svim ostalima od ranije postojećim priznatim pasminama, tako se niti broj tornjaka koji se danas mogu vidjeti na izložbama nimalo ne razlikuje od ostalih pasmina.
Tornjak je priznat. The battle is over.
"Hrvatski vojnik", u izvorniku "Sentinel the Croat"
- autor slike flamanski je slikar Louis Gallait,
- slika je naslikana 1854. g.
- original se čuva u Museum Hermitage, St. Petersburg, a presliku možete vidjeti u Osijeku, u Muzeju Slavonije.
Kratak razgovor snimljen za emisiju Pomalo TV Diadora 8. veljače 2023.
Tornjaci - kakvi su to psi? jedan podulji niz mojih odgovora na pitanja novinara zabilježen s nekog starog novinskog portala sada daleke 2002.g
Ako želite malo više saznati o tornjacima pročitajte neke od tekstova u našem Blogu, ovo su neki od naslova:
"Hrvatski planinski pas tornjak" - članak pisan za portal Rujane Jeger 9.2.2017.
"Malo o podrijetlu tornjaka" - prenešen dio iz knjige "Hrvatski planinski pas tornjak"
"Prvi Standard tornjaka" - prvi standard pasmine, napisan 1978. g, ali dorađen i objavljen 5. listopada 1990.
**************************************************
Za sve koji želite još malo više saznati o tornjacima, potražite to u knjizi
-> "Hrvatski planinski pas tornjak", autorica Ljiljana Nakić-Petrina, izdanje 2002.g.
Rekli su o knjizi: https://www.facebook.com/notes/all-petrinas-tornjak-kennel/knjiga-hrvatski-planinski-pas-tornjak/989890487828010/
(https://knjiga.hr/hrvatski-planinski-pas-tornjak-ljiljana-nakic-petrina-1/)
U javnoj prodaji knjige više nema, ali kod mene doma nađe se još po koji primjerak :D
Knjigu "Hrvatski planinski pas tornjak" lako možete naručiti na mail: