Priče o Tini

Nekim sam prijateljima davno obećala ispričati priču o mojoj Tini.

Mojoj prekrasnoj, previše voljenoj Tini. Prerano otišloj.

Kažu da u životu ništa  nije savršeno. Al Tina je zaista bila savršena! Nema čovjeka koji se oko Tine neće složiti. Tina je bila nešto najsavršenije šta se u pasmini tornjak ikad desilo.

Valjda je stoga morala otići toliko prerano, sa samo pet godina i tri mjeseca.

Valjda ništa savršeno (ako se desi) ne može potrajati.

Tada, davno kad mi se ova "priča" događala nisam ni sama mogla vjerovati u sve to što mi se tada događalo ... Stvari su mi se jednostavno događale. Bila je to očito moja sudbina, Tina mi je bila suđena.

Nakon silnih neobičnih događaja na početku priče na koncu svega iznebuha sam i posve neočekivano postala sretna vlasnica - ali toliko slučajno, da graniči s nemogućim - jednog prekrasnog stvorenja, jedne prekrasne kujice tornjaka, najlipše tornjakinje koju je svijet vidija ikada.

I to nakon skoro pa cijele dvije godine kroz koje su mi se događali "slučajni susreti" s njom???

Makar nisu to ni bili pravi susreti, tek kratki, slučajni, usputni bljeskovi, ja kažem "susreti" na slikama i na jednoj staroj video kazeti (bilo je to vrijeme davno prije DVD-a) ...

Iako dakle nisu bili stvarni, ti naši "susreti" bili su posve dovoljni da se zaljubim u to stvorenje, nepovratno, makar ni ime joj nisam znala ......

Nisam o njoj znala baš ništa, samo sam vidila to prekrasno biće na video snimku s neke izložbe (snimljeno u BiH) i bila sam očarana. Kazetu sam bila dobila kratko na pregled od jednog poznanika, uzgajivača i kasnije sam mu je morala vratiti.

A pogotovo nisam mogla znati čija je, tko joj je vlasnik, uzgajivač? Jer video zapis, ali i neke slike koje su mi tu i tamo pokazivali neki poznanici ili prijatelji iz svijeta tornjaka snimane su nasumce, i bilo je tu fotki s više izložbi u BiH ...

Osim što sam na tim fotografijama imala priliku vidjeti tu predivnu kuju, povezala sam da joj je vlasnik sigurno jako ponosan na nju, jer u to vrijeme nije bilo baš karakteristično, posebice ne za BiH – da se ženke često izlažu po izložbama. Po BiH su se na izložbama izlagali najčešće samo mužjaci, a ženkama je bilo dano "u amanet" da stoje doma i da - kote.

Uz sve drugo tih poratnih godina niti izložbe po Bosni i Hercegovini nisu bile toliko česte kao kod nas, Bosna i Hercegovina se u to vrijeme tek polako oporavljala od rata. Na jednoj od tih snimaka, sa kazete, učinilo mi se da čujem kako netko zove: “Tadiću, Tadiću” ......

Je li to mogao biti vlasnik tog prekrasnog stvorenja? Bog zna?

A gledala sam je na snimkama, gledala sam kako se kreće lakim, lebdećim korakom. Ponosna, puna sebe. Kao da nije s ovoga svijeta. Kao kraljica, kao princeza ...

Sjedila sam tada davno, gledala je opčinjena, začarana, otvorenih usta. U nevjerici.

Nemoguće da je to biće stvarno, da postoji takvo živo stvorenje. Tako čarobno, tako predivno. Bila san doslovno zaljubljena u prikazu sa video kazete.

Cijela joj pojava bila je ko slika, ko nacrtana. Činila mi se nestvarna, nemoguća.

Pitala sam se zar je moguće da postoji uopće takav, savršen tornjak? Pomišljala sam da je možda kakva fotomontaža, photoshop?

Osjećala sam gledajući slike i kretnje tog neznanog tornjaka da sam nepovratno zaljubljena. Da, zaljubljena! Bez nade stvarnog susreta. I to - u tuđeg psa! Psa nepoznatog vlasnika, negdje u nepoznatom mjestu u BiH.

Poslije sam vratila tu video kazetu poznaniku i trudila se ne misliti, zaboraviti tu lijepu prikazu ...

Prolazilo je vrijeme ... Skoro pa se više nisam niti sjećala tih starih slika, niti te video kazete.

Jednog dana slučajno listajući stare brojeve već mjesecima ugašenog časopisa "Robinson" i ko zna s kojim razlogom, valjda čisto da si ubijem dosadu, čitala sam Male oglase.

Možete zamisliti, držim u ruci stari broj časopisa, koji je izišao pred više mjeseci, a čitam male oglase? Ludo!

Slučajnost, puka slučajnost! Ili prst sudbine?

Pažnju mi je privukao jedan oglas:

"Prodajem dva tornjaka, brata i sestru, stari dvije godine" uz to ostavljen broj telefona s pozivnim 021???

- Split???

Pa ko, za Boga miloga, ima dva odrasla tornjaka stara dvije godine - u Splitu, a da ja to ne znam?

Nemoguće!!! Pa ja sam u to vrijeme poznavala sve tornjake u Hrvatskoj, a posebice u okolici Šibenika, u Splitu … sve do jednoga, ali ovo mi je nepoznato, ko je mogao ostavit taj oglas?

Znatiželjna kakva jesam, nisam mogla mirovati a da ne okrenem broj. Makar je oglas bio stariji od par mjeseci … Zvoni ...

Ništa!

Pa opet zovem. Opet ništa.

Zvala sam tako više puta taj dan i na koncu odustala. Mislila sam se ljudi možda rade, možda nema nikoga doma.

Probat ću navečer.

Ponovo vrtim navečer. Opet ništa.

I sutra opet, ujutro, poslijepodne, navečer ... Ništa.

Zvala sam sigurno još koji put, uporno ....... Puštala dugo zvoniti. Ništa. Ponovo.

Nikad ništa.

Nema nikoga. U biti, ne čudim se, pa oglas je stariji od pola godine ...

Prošli su opet neki dani, tjedni ... Ko zna kako, taj stari časopis Robinson opet mi se našao u rukama i sjetim se broja na koji se ni'ko nije javio.

I odlučim opet zvati.

Mora da sam šašava. Stari broj, još stariji oglas. Telefon na koji se danima na pozive nitko nije javljao.

Ali vrtim broj.

Možete misliti iznenađene mene, kad više uopće nisam očekivala da će se itko javiti - dobijem vezu. A znate što sam dobila?

POLICIJU!!!

Policijsku postaju na graničnom prijelazu Kamensko (između Trilja i Livna, odnosno Tomislavgrada).

- “Pa kako policija?” pitam ja ...

- “E, pa Policija, koga trebate?”

Što reći ljudima? Da je ostavljen taj broj pred više mjeseci u časopisu “Robinson” s oglasom i da sam se htjela raspitati malo više o ta dva tornjaka?

Kažem ja njima sve to i da jako volim tornjake (to je preblago rečeno) pa me zanima tko to u Splitu ili okolici prodaje ta dva tornjaka.

Pojma nemaju!

Veli glas s aparata da on ne zna ništa ni o kakvim tornjacima .....

Kad li netko do njega primi slušalicu i kaže "Aha, to mora da je Tadić dao oglas ... " I saznam tako od drugog policajca da je njihov “kolega Tadić koji je već više mjeseci na bolovanju uvijek držao tornjake, pa mora da je to on odlučio svoje prodati. Ali njega nema, a ne znaju kad će se vratiti s bolovanja!”

“Oni su taj tren slučajno ušli u tu prostoruju. Zato se mjesecima nitko nije javljao na taj broj, jer je to Tadićevo radno mjesto, a Tadić inače nema telefon doma gdje živi, a živi tu nedaleko u selu Kolo, samo je ljeti po planinama s ovcama.” A bilo je ljeto. I dodaju “Ako nije umro?” ...

“Nitko od njih s GP Kamensko ne ide dolje prema Tomislavgradu, ne vide ga. Ne znaju ništa - ne znaju uopće što je s njim i hoće li se i kada će se vraćati natrag na posao u postaju na granici.”

Paf! Eto ti ga na!

Sva moja znatiželja u potrazi za „dva tornjaka u Splitu“ odvela me na koncu na Graničnu policiju GP Kamensko. I stala sam tu, bez mogućnosti da išta dalje saznam, osim što sam bila jako blizu da povežem ona dva imena - ime koje sam čula na kazeti i ime tog policajca koji po planinama čuva ovce - Tadić!

Je li to isti čovjek? Srce mi je poskočilo. Ne može biti da je jedan od tih pasa ona prekrasna kujica s kazete?

Ma ne! Ludim!

Questions, hundreds. No answer.

Linija je i dalje bila otvorena, ja osupnuta onim što sam čula.

I razočarana.

Ništa ... kažem čovjeku recite kolegi da sam zainteresirana za ženku, ako je nije prodao i ako se vrati i kad se vrati na posao neka mi se javi.

Ostavim ja, tek reda radi broj svog telefona bez nade da će mi se ikad itko javiti i prekinem vezu.

Svršena priča. Nemoguća veza.

Hercegovina??? A splitski pozivni broj 021.

Vjerujem da nikad ne bih zvala broj iz oglasnika da je bio upisan predbroj za BiH.

Ali Split i tornjaci, Split, gdje sam bila uvjerena da sve znam ...

Pa da! U Splitu zbilja znam, i u okolici od Makarske preko Žrnovnice i Dugopolja, Sinja pa do Kaštela i Čiova, sve tornjake!

Pa da, poznajem sve tornjake i ne samo u Splitu i okolici, nego i puno, puno šire.

Ali stvorenje kao s one stare kazete još nisam upoznala.

I priči o Tini bi tu za mene sigurno bio kraj, da se jednog jutra u studenom, jednog ponedjeljka već mjesecima nakon mog neobičnog razgovora sa policajcem na graničnoj postaji Kamensko, nije oglasio telefon...

Lovre je dotrčao, donio mi telefon

"Mama, neko te tiba!"

- “Da, izvolite?”

Nepoznati muški glas s otegnutim naglaskom s druge strane kaže:

- "Zovem za kuju, zvali ste i rekli da ste zainteresirana? Daaa? - Pa ako je još želite, ja bi je prod’o. Bac’la je krv i ako je nećete, upar’t će je moj mužijak ...?"

- “Bacila je krv? Majko mila, šta se dogodilo?”

- “Ganja se kuja, nije joj ništa!”

- “Aha, tira se? U tiranju je?”

- “Je!”

- "Koja je to kuja? Jel možda ona bila snimljena na kazeti, sa izložbe ... te i te?"

- "Je, Tina!"

- "Molim?"

- "Tina se zove!”

- “Ima ona i brata, njemu je ime Tin. Možete i njega kupiti."

- "Ne, mene zanima samo kujica..." - i tekao je tako dalje razgovor. Čovjek je kazao da prodaje pse jer je bolesan pa više ne može držati ovce, pa mu psi ne trebaju ...

Slušala sam ga, a od srca koje mi se uzlupalo nisam ga dobro ni čula ... Nije moguće, pa nije valjda to ona kuja sa kazete?

Dok je lik još pričao, ubrzano sam razmišljala ... šta ću sad? Da mu rečem da on dođe do Trilja iz BiH, a ja ću doći iz Šibenika?

Nezgodno je bilo i to što mi baš tada muž nije bio doma. Već par dana je bio na putu i nedostupan. Mobitela tada tik poslije rata još nije bilo. A meni se po glavi vrtila sumanuta misao da uz dva odrasla psa u kući idem kupiti trećega. Odraslog. Ako je to ONA?

Imala je dvije godine kad je čovjek postavio oglas u Robinson, ali od tada je prošlo jako puno vremena, mjeseci su prošli, skoro cijela godina. Znači sada je to već kuja od skoro tri godine???

U kući su djeca, kako će pas s planine reagirati na djecu, na našu macu, Princezu, na našu Dolly, prvu kujicu??? Što će reći muž kad se vrati i u kući zatekne nepoznatog psa???

Oh, majko moja, koliko pitanja.

Ali moram je vidjeti. Moram viditi jeli to ona?

Moram bar doći do Trilja uvjeriti se osobno. Ako je to ta Tina iz oglasa, ono nevjerojatno stvorenje iz moje vizije, moja pseća ljubav, moram je bar vidjeti, bar jednom u živo.

A imala sam neku sitnu ušteđenu lovu, samo moju ... za koju niko nije znao.

Moram!

I s Tadićem još uvijek na telefonskoj liniji, nakon što mi je stotine pitanja i odgovora brzinom munje prolazilo glavom, a srce mi lupalo da san jedva čula vlastite misli odgovorim čovjeku da ću doći za dv dana, prekosutra – u srijedu, u Trilj.

I dogovorimo se da on doveze psa u Trilj, a ja ću odavde doći do Trilja. Rekli smo sresti se na starom mostu iznad Cetine. O Bože dragi!!! Jeli ovo moguće?

Al' zgodno mjesto taj Trilj, ni blizu, ni daleko.

Padala je kiša cijeli dan, cijeli taj 11. studeni godine gospodnje 1998.
Kiša, duga, dosadna, gusta, hladna i ljepljiva. Za dušu, za srce ...

Grizla me savjest. Mora da sam skrenila s uma!

Što ja to uopće radim? Jeli to u redu? Jeli ispravno da uzimam zadnju ušteđenu lovu s računa za kupiti trećeg psa. Odraslog?

O Bože moj, daj mi neki znak, što da radim? Zaustavi me na mom putu, ako to nije u redu, molim Te!

Da odustanem?

Ne mogu, moram je bar vidjeti. Jeli to Tina, ona moja ljubav s kazete?

Ali govorila sam sebi: "Neću je uzeti. Neću je kupiti, ali idem u Trilj, idem je samo viditi u živo". Idem se uvjeriti da je stvarna, da nije prikaza, da nije photoshop, da postoji. Ali ponijet ću lovu. Za svaki slučaj!

Krenuli smo u Trilj. Tea i moje dvoje djece, Mate tada star deset i Lovre tek tri godine. A Tea je bila moja mlađahna prijateljica Tea Čorkalo, iz Tisnog na Murteru, a Tea ko i ja luda posve za tornjacima.

Tea ide s nama činiti nam društvo. Al najprije da meni drži kuražu! Da posvjedoči da sve skupa nije samo moja halucinacija.

Čak sam bila složila kombinaciju u glavi, ako mi se Tina svidi kad je vidim u živo, ako je to kuja koju sam vidila i koja me zaludila sa fotografija, da je ipak kupim od Tadića i ostavim (privremeno) kod Teinog oca koji ima farmu u Tisnom i već ima dva tornjaka u boksovima na farmi s kozama.

To je ustvari bila rezervna varijanta “ratnog plana B” - ono, ako nikako ne bi išlo s njenim privikavanjem na boravak u kući, jer ipak je to beštija od 3 godine koja nogom nije stupila u kuću, nikad do sada ... Tein otac je već znao za “ratni plan B” i bio je suglasan. Na farmi pas više, manje, njemu svejedno ... U svakom slučaju, imala sam tu rezervnu opciju kao spasonosnu kombinaciju, spasonosni izlaz, bude li se pokazalo da je pas prestar da se prilagođava novim uvjetima. Ko zna kako će se ponašati, ipak je to pas sa planine, od ovaca, s kojima je od najranijeg štenećeg uzrasta i koji u životu nije nogom kročio u kuću.

A na putu do Trilja ništa nas nije zadržalo, ništa nas nije zaustavilo, unatoč nesmiljenoj kiši, koja je prestala tek malo prije Trilja ..., a vidili smo i par nezgoda i jednu pravu prometnu putem, a ja san s Teicom podilila moje sumnje i grižnju savjesti …

Pitala sam se jesam li poludila i trebam li ovo raditi?

Molila sam se Gospodinu da nas zaustavi ako ne trebam ići u Trilj i baš kad sam Tei to govorila u taj tren je iz one kiše i silne mase crnih gustih kišnih oblaka gore dok smo se vozile preko Boraje jedna zraka sunca probila kroz sve te oblake i obasjala nas …
Tea je kazala „Ljiljo evo ti odgovora!“

Došli smo u Trilj, čovjek je već stajao na parkingu uz most, čekao nas je sa kujom na lajni.

A Bože mili, kako je samo bila neuredna, začupana?

Ali svejedno, bila je prekrasna. I stvarna.
Nije bila prikaza, ni moja halucinacija.

Tina - uživo, bila je to ONA kuja sa kazete i bila je nešto najljepše što sam ikad u životu vidjela. Prije i poslije, nikad nešto tako prekrasno nisam vidila.

Koji samo hod! Koji veličanstveni laki, plesni hod. Ko da lebdi, ne, ona ne hoda, ona lebdi. Koja glava, koji izraz lica, koja divna plemenita glava. Gledala sam je, gutala pogledom, proučavala svaku dlaku na njoj.

Glavu je Tina imala za crtat, za crtat standard pasmine po njenoj glavi. - I rekli su mi to kasnije više puta brojni suci ... Lijepa, prelijepa, plemenita glava kuje tornjaka!

Uši nevjerojatno lijepo oblikovane, velike, priljubljene uz obraze, obrasle kratkom a gustom dlakom - plišane uši!

Oči prekrasne, bademaste, malo ukošene, tamne, duboke ko noć, finog plemenitog toplog izraza, tamno pigmentiranih trećih očnih kapaka (ono nešto što tako nedostaje danas velikom broju novovjekih tornjaka, taj treći kapak koji danas najčešće nije pigmentiran pa se vidi u unutarnjem uglu oka kao crvenilo oka).

Pogledala sam joj zube, savršenog zagriza, najsavršenijeg ikad viđenog, svi na broju, bijeli, biserni i bez ikakvog zadaha. Usnice, tamne, čvrsto priljubljene, bez otvorenih kuteva usnica. Ili da nešto visi preko … crna pigmentacija svih sluznica - sve savršeno!

A tijelo njeno - kratka, snažna, a tako skladna WOOOW Bože dragi!?!?!

A tek stav, držanje njeno - kraljevsko!?

 ... Kutevi nogu savršeni. Čvrsta, kratka leđa, ravne kratke sapi. Krzno - dugo, s gustom dvostrukom poddlakom. Nevjerojatno gusto, prekrasne tamno smeđe i biserno bijele boje (bijelilo se ono što je još bilo čisto na njoj) uz jako puno buvljeg izmeta ... Ali ne računajući buhe i prljavštinu, začupane duge “hlače” - sve njeno, baš sve na njoj bilo je savršeno. I u tako neurednom stanju, bila je prekrasna.

Takav se pas ne rađa! Takv pas ne postoji!

Reći će to svatko tko se iole razumije u pse, savršen pas ne postoji!

O postoji, i te kako - točnije, postojala je.

Bila je to Tina!

Tina, jedna i jedina, jedinstvena, savršena.

Savršena. Kako izvana, još više iznutra, ali to sam tek kasnije imala priliku uvidjeti.

Tada stojeći na mostu u Trilju uz buku kamiona koji su tutnjali na svojem pohodu preko granice u Hercegovinu i dalje u Bosnu, ona je stajala mirna, a ja sam stajala opčinjena i gledala u to pseće priviđenje. Tina mi se i dalje nije činila stvarna.

Tako neuredna i začupana bila je veličanstvena u svoj svojoj nevjerojatnoj divljoj ljepoti. A ona je stajala na mostu pored ceste u svoj toj buci kao da je to jedino mjesto na svijetu na kojem pas - tornjak može stajati.

Mirna, stabilna, staložena. Promatrala me je. A kamioni su tutnjali tik uz nas. Nije se obazirala na njih i na buku koju su stvarali. I ona je mene gledala, proučavala.

Ko zna što se motalo po njenoj lijepoj glavi toga trena?

Nije bilo mjesta razmišljanju. Odlučivanju. Tadić je stajao i očekivao moj odgovor.

A odluka je zapravo već bila donijeta onog trena kad me Tina pogledala onim svojim nevjerojatno pametnim i lijepim očima. Tina je bila pas za mene. Tina je bila moja sudbina!

Pa taman da cijeli svijet kaže drugačije. Tina je bila moja. Već tada, unaprijed i otprije. Bila je moj pas. Makar sam iz kratke priče njenog dotadašnjeg vlasnika saznala da ću joj ja biti ne računajući uzgajivača već treći vlasnik. Nije važno! Ništa mi nije više bilo važno. Od toga trena Tina je već pripadala meni.

I tako je bilo.

Platila sam čovjeku, ne malo. Koliko je tražio! Bili su to za njihove, bosanskohercegovačke prilike u to vrijeme nedugo poslije rata jako veliki novci. 1000,- DEM tadašnjih ... Platila sam hrpetinu love za psa bez rodovnice. Makar Tadić mi je kazao da Tina ima svoju BiH rodovnicu, ali taj komad papira u tom trenu ionako nije ništa vrijedio, jer niti BiH kinologija (pri FCI-ju) uopće nije postojala ... BIH tada već godinama nije bila članica FCI-a.
Platila sam čovjeku 1000.- DEM za kuju s planine punu buha, začupanu, neurednu, sa tragom lanca na krznu oko vrata ... Za poludivljeg psa, koji nogom nikad u kuću nije stupio.

Ali vrijedilo je! Znam to i sad, nakon svega. Nakon cijele priče, njene i moje.

Svakog pheninga je vrijedilo! Tina je bila vrijedna te love. I više od toga, ali ionako više nisam imala. Makar sam odmah sumnjala da neće imati potomstva, jer bila je već gotovo pune tri godine stara, a bez legla. Vidilo se to po bradavicama, malim, nesisanim. Duvnjaci, a ni Ramci, ljudi iz cijele BIH ne čekaju da kuja sazrije, kod njih se u to vrijeme parilo najčešće već kod prvog tjeranja; obzirom da očigledno nije bila parena, najvjerojatnije postoji neki problem. Sigurno baš to što se nije mogla kotit i jest glavni razlog zbog kojeg se vlasnik takve kuje rješava. Nisam povjerovala u priču o bolesti, Tadić, zvani “Pelivan” na izgled se doimao vrlo zdrav. Ovakav se pas inače ne prodaje. Toga nema na kugli zemaljskoj.

A i sam Tadić je priznao, kad sam ga pitala – „Ne, nije parena! Nije“, veli „stigao, upariti je!“

Uh, koja laž. Oboje smo znali da laže, ali meni nije bilo važno. Jer makar vrlo vjerojatno nikad neću imati štence od nje, ona je sama po sebi nešto veličanstveno. Nešto što nema svatko priliku sresti u životu, a kome se dogodi, događa se samo jednom. Takvog se psa ne sreće dva puta!

Predao mi lajnu i kuju. Stavili smo je u auto. Kako je samo lako uskočila u stražnji dio našeg karavana. Ko ptičica. Tražio je natrag lajnu i ogrlicu .... Veli, to se ne daje sa psom. I tražio je pod cijenu još i jedno žensko štene iz njenog prvog legla.

Čudno sam ga gledala. Znao je da ZNAM. Ali igrali smo igru. Pristala sam, naravno!

Pristala sam dati štene iz legla za koje sam taj tren bila uvjerena da ga nikad neću imati ... Ali život piše romane i priče ...

I tako je Tina promijenila vlasnika. U svoje tri godine, tri vlasnika. Ovaj puta, treći i posljednji put u njenom mladom životu.

Od tog jedanaestog studenog bila je moja. Unatoč i usprkos cijelom svijetu.

Nikad nisam niti pokušala ostvariti onu zamisao o držanju na farmi kod Teinog oca ....

Koliko god je moj zakoniti bio u šoku kad se vratio s puta i skoro nagazio na nepoznatog odraslog psa u kući ...

I koliko god je govorio da Tina mora van!

Ako ide Tina, idem i ja!

To je bila moja zadnja! I Tina je ostala .......

Moja Tina!

Od te večeri, ustvari od toga dana, više ništa nije bilo isto.

Toga je dana Tina ušla u naše živote.

Najviše u moj život.

I ja sam ušla u njen.

Vozila se mirna i tiha tih dva-tri sata što smo se po kiši vozili od Trilja, preko Sinja, Klisa, Solina, Trogira ..., pa još u Tisno jer sam najprije morala vratiti Teicu doma, pa konačno kući.

Kao da se cijeli život vozila sa mnom u stražnjem dijelu velikog karavana.

Nije je bilo 'ni čut’ ni vidit', kako se kad nas kaže. Osim jednom kad sam na kratko zaustavila auto da bi djeci kupila sendviče.

Tea kaže da je cvilila dok me nije bilo. Jeli to možda za mnom cvilila? Ili to ja sebi već počinjem umišljati?

I kasnije Tina je bila jako tiha. Lajala je vrlo rijetko, i bila je vrlo mirna, stalno me pratila onim prekrasnim pametnim očima.

Te prve noći po dolasku iz Trilja, Bucak očekivano nije pravio probleme jer Tina je došla "mirisna" u fazi tjeranja. Kao pravi kavalir Bucak široko otvara vrata svog srca svakoj dami, a posebice još i mirisnoj. Pa tako i Tini.

Dolly se bunila prvih pet minuta. Nakon toga je stala radoznalo njuškati došljakinju. U to vrijeme Dolly je imala 14 mjeseci. Tina je prema njoj bila odrasla i Dolly je odmah, malo uz moju pomoć prihvatila autoritet nove u čoporu. Tina se vrlo brzo nametnula za prvu damu.

Bog zna kakve je sve mirisne poruke Tina donijela na sebi?

Poruke iz planine, mirise kakve Bucak i Dolly, gradski tornjaci nikad prije toga nisu osjetili.

Te prve noći Tina je spavala u kući, puna buha. Ja sam bila preumorna od cjelodnevnog napora i uzbuđenja da bih još bilo šta mogla raditi, a posebno češljati ili kupati velikog psa. Ili pokušati se rješiti tisuća buha koje su se gnijezdile na njoj. To će morati sačekati do sutra.

Tina je spavala mirno, tiho, bez glasa.

Ja nisam mogla spavati. Što od umora, što, još i više od uzbuđenja.

Nisam sama sebi vjerovala da to prekrasno stvorenje spava tu tik do mene.

Nevjerojatno je bilo da je prethodno ušla u kuću sasvim normalno, kao da je tu odrasla. Nisam mogla vjerovati da nije pravila nikakve probleme kad sam je uvela u kuću. A sigurno joj je to bilo prvi puta da je uopće ušla u kuću.

Na našu mačku nije se niti osvrnula.

Maca se zato i te kako osvrtala na Tinu. Naša maca, Princeza dobro je poznavala naša dva psa s kojima je djelila dobro i zlo. Ovo nije bio naš pas.

Princeza se klonila Tine tu noć ... I još dosta dugo iza toga.

Moja prva bojazan oko problema u svezi ulaska u kuću pokazala se posve neosnovana. Tina je zauzela jedan kut u dnevnoj sobi, sklupčana i zaspala je ili sam ja mislila da spava? Možda je samo umorna drijemala?

Ali ipak sam preko kauča raširila plahtu ako Tini padne na pamet da se popne ... Ujutro kad sam otvorila oči, našla sam je upravo na kauču. Zamislite!

Planinska djevojka, neki bi rekli “divljakuša”, nenavikla na kuću i ljude u kući. Prvi puta u životu u kući - prva noć i spava na kauču!!!

Ujutro sam se smijala sama sa sobom. Da me samo netko vidi, kako se smijem sama po kući. Od sreće, od uzbuđenja, pomalo i od straha. Što će reči i kako će reagirati muž?

Kako će to s Tinom ići dalje? Hoću li uspjeti ishoditi za nju Hrvatsku Uvjetnu Rodovnicu?

I stotine drugih pitanja, rojilo mi se po glavi.

Slijedilo je češljanje, valjda prvi put u njenom životu ... češljala sam je u pauzama taj dan nekih 6 - 7 sati. Do duboko u noć. Na krznu se vidilo da nije znalo za češalj.

Češljanje Tine nije bio lak zadatak.

U pomoć sam češće morala uzeti škare. Škarice i češalj, pa naizmjenično malo jedno, malo drugo ... Što se nije dalo raščešljati to sam morala izrezati. Nastojala sam čim manje rezati, da je ne nagrdim previše. Zato je češljanje tako sporo napredovalo. Krzo joj je bilo puno travki, sjemenki divljeg ječma, čičaka i tragova ranijih tjeranja … Koječega je bilo u tom stvrdnutom jastuku iza njenih stražnjih nogu. Po prvi puta u životu raščešljala sam joj prekrasne i bujne 'hlače' - dugu dlaku na stražnjoj strani bedara koja je bila sasvim spletena u neprobojni oklop.

Dok sam je satima češljala palo mi je na pamet da nije moža taj 'oklop' bio razlogom njene neplodnosti, odnosno neuparivosti? Možda, vidjet ćemo?

Tek sutra kasno uvečer češljanje i šišanje bilo je privedeno kraju. Mogla sam je sada sistematski očistiti od buha. Od onih koje se nisu u međuvremenu razbježale po kući i okolišu. Ali na Tini su ostala jajašca i buljvi izmet, koji se boji u crveno kad se pokvasi. Tina je bila pri koži sva crna od toga, ali za divno čudo unatoč tolikim buhama koža joj je bila predivna, mekana, zdrava, netaknuta, kao u bebe. Čudesno nešto.

Čudesno je bilo i to kako je ona podnijela sve te tretmane. Češljanje, rezuckanje strašnih čupova i čvorova koji se nisu dali razmrsiti, izvlačenje par godina zapletenih travki i čičaka iz krzna, čišćenje od buha i na kraju, ali zbilja na kraju i kupanje. Također prvo u životu. Tih prvih dana odvela sam je i prvi puta kod veterinara. Nikad do tada nije bila cijepljena.

Ništa, trebala je primiti sva cijepiva. Dobiti svoju prvu markicu, knjižicu cjepljenja. Koktel protiv četiri pseće bolesti od štenećaka do parvoviroze, a naravno i cijepivo protiv bjesnoće. Ne sjećam se na koje sam je prvo od ta dva cjepljenja odvela. No Tina je bila cijepljena, i još dva dana prije toga bila je prvi put u životu očišćena od glista.

Cjelokupan zdravstveno - kozmetički tretman bio je pri kraju.

Osim kupanja koje je uslijedilo za nekih desetak dana od dolaska u našu kuću, najnužnije uređenje bilo je gotovo do petka.

Tog jutra u petak, 13. studenog ne sluteći ništa ostavila sam Bucka i Tinu same u kući. Balkon je bio otvoren. Bio je suh i sunčan, predivan jesenji dan. Sjećam se još dobro, preko balkonske ograde bio je prebačen golem tepih iz dnevne sobe, upravo isprašen.

Nešto sam pospremala po kuhinji kad sam ih čula. Tina se čudno glasala, kao da je skvičila?

Istrčala sam na balkon i imala sam što i vidjeti.

Bucak i Tina stajali su jedno drugom guzama nasuprot - povezani!!!

O majko moja, pa oni su se sparili?!?!?!?

Nisam to uopće očekivala, jer po pričanju Tadića, plodna faza Tini nije trebala uslijediti barem još za tri do pet dana.

A po onom što sam u međuvremenu čula od iskusnih BiH kinologa, a i nekih hrvatskih koji su Tinu vidjeli, ili su barem čuli za nju - jer prethodni dan i pol telefon se užario od silnih razgovora, ili su me zvali svi koji su saznali, ili sam ja njih zvala, nije bilo čovjeka u krugu tornjakaša koji nije znao za nju, ali znali su nešto što sam i sama pretpostavljala - da se ne da upariti, da je neplodna. Gdin Anto Kozina mi je odmah u razgovoru kazao: “Lijepa, prelijepa, divna kuja, najljepša za koju znam, ali jalova!”

Kako sam dobro pretpostavila, Tadić se samo zbog toga htio nje riješiti. Jer takva se kuja inače ne prodaje.

Zapravo, znala sam to. Očekivala sam to od momenta kad sam po bradavicama vidila da nije kotila. I nisam se iznenadila pričom koju sam čula od pokojnog gospodina Ante Kozine da je Tina po općoj ocjeni "Najbolja kuja koju je ikad iko vidio u Bosni, ali šteta - jer je neplodna".

Ispričao mi je Anto priča i priča o tom kako su sve pokušavali i na koje sve načine Tini namjestiti parenje. Ali zaludu. Nije išlo. Tina nije bila od kuja koje se rado namještaju i podaju.

Tinu nije bilo moguće upariti. A u tim krajevima BiH valjda se još tada nije znalo za umjetnu oplodnju kuja. Inače ne bi ja nikad vidjela Tine.

I stojim ja tako pored njih dvoje spojenih u klinču, Bucak stoji mirno, a Tina se otima, izvija, valja se po podu, po tepihu kojeg je dio ležao ispod ograde, na balkonu, pokušavajući se osloboditi. No zaludu, priroda čini svoje. Stajali su tako otkako sam ih otkrila nekih 10-ak minuta. Potom se razdvojiše.

Kao da ništa nije ni bilo.

Sve se smirilo.

Ja još uvijek ne mogu vjerovati.

Bucak i Tina se sparili, dva dana nakon što je ona došla k nama. Što sada?

Muž još nije stigao doma. On još ništa ne zna.

I ne samo što smo dobili trećeg psa. Iznenada. Odraslog. Već ćemo ako Bog da za dva mjeseca imati još novih psića. Malenih. Sad sam već znala. Točno od toga trena znala sam da će jedna curica od Tine i Bucka ipak makar nije to ni on očekivao - ići natrag Tadiću.

I znala sam, kad im kažem da je Tina uparena, da mi nitko, ama baš nitko neće vjerovati.

Od prvog koji mi je o njoj pričao na dugo i široko – pokojnog gospodina Ante Kozine, kinološkog suca, ljubitelja i poznavatelja ovih prekrasnih pasa, preko ista nažalost pokojnog Drage Šarića iz Stipanića, poznatog uzgajivača tornjaka s kojim sam također u prethodnih 36 sati dosta dugo razgovarala (i koji mi se kleo da je Tina nažalost prelijepa, ali 'jalova'), do Ivana Tabaka, Tininog uzgajivača, također kinološkog suca, inače profesora hrvatskog jezika iz Tomislavgrada - čovjeka od kojeg je otišla sa nepuna dva mjeseca zajedno sa polubratom Tinom - Leo Pavić iz Ričice iznad Imotskog kupio ju je od gdina Tabaka, uzgajivača, da mu čuva ovce, pa sve do Ivice Tadića “Pelivana”- posljednjeg Tininog vlasnika. Nitko od njih mi nije htio vjerovati kad sam im javila da je Tina uparena. I da ćemo po svemu sudeći uskoro, za nekih 63 dana imati naše prve bebe tornjake.

Sada sam se već počela iskreno tome nadati.

Prolazili su kao i do tada dani, zima se polako primicala.

Tina je već bila domaća, svakidašnja. Ako je svakidašnja ona uopće mogla biti.

Kao da je od svog okota kod nas. Pa i više, puno više.

Imala sam ja i prije nje tornjake, i upoznala sam drugih tornjaka, vidila ih još i više.

Ali ovakve kuje, ovakvog tornjaka vidila nisam. Ne samo po izgledu, o tom sam već pričala, već po karakteru, po temperamentu, intelektu.

Tina je bila posebna.

Predivnog mirnog, staloženog, stabilnog karaktera. Neagresivna, tiha. Pažljiva. Pas koji sve vidi, koji budno promatra i prati.

Nju nije bilo lako bilo čim isprovocirati. Vidjela sam to već onog dana na mostu iznad Cetine, u Trilju, uz jureće kamione ona je mirno stajala. Ni trunke straha, nervoze, nestrpljivosti. Ne, Tina nije poznavala te osjećaje.

Niti u gradu u predbožićnje vrijeme, vrijeme petardi, vrijeme u kojem je upravo pristigla u grad, Tinu ništa nije moglo dekoncentrirati. Nije znala za strah. Ni najjače petarde koje bi objesni klinci znali podbaciti pod naše noge nisu je mogle uplašiti. Samo je gledala prema smjeru praska. Činilo mi se da bi se rado sama obračunala na svoj pseći način s tim objesnim klipanima. Ali nije reagirala. Valjda je čekala moj znak ...

Prvih dana njenog boravka kod nas, šetala sam je po kvartu ili dalje samo na lajni. Nisam je puštala. Plašila sam se kakva bi mogla biti njena reakcija. Ipak je ona pas iz planine, a ovo je grad, buka, djeca, automobili, petarde ..... No ubrzo sam uvidjela da joj lajna uopće nije potrebna. Znala je Tina hodati uz nogu, bez ikakve školice. I razumjela je svaku riječ. Ili sam ja to samo umišljala? A možda je razumjela intonaciju, boju glasa?

Ne znam, ali sve što bih joj rekla napravila bi iz prvog pokušaja.

Puštena slobodna, bez lajne kretala se oko mene najdalje tri metra u krugu ... Isto u šumi, na slobodi, nikad se nije udaljavala.

Mogli su drugi psi, Bucak i Dolly otrčati bilo kuda za kakvim interesantnim mirisom, Tina se nije obazirala na njih, ona je ostajala uza me. Nikad me nije napuštala. Bila je moja sjena. Stalno s očima na meni, prateći svaki moj pokret.

I ja sam pratila nju. Njene reakcije, izraze lica, govor tijela ... ponašanje s nepoznatim ljudima, s nepoznatim psima, mačkama?

U sumrak, s nepoznatim mačkama – tu je ponekad znala biti neobuzdana. Znala je potrčati za nekom stranom macom, po noći naročito. Pljenski joj je nagon bio očigledno jak, ili je to bila posljedica života u planini gdje se često sama morala snalaziti za večeru.

Da smo bili van grada vjerujem da ona nikad ne bi ostala gladna. Uostalom po tomu je bila pravi tornjak. Za njih je i danas karakterističan sistem “snađi se sam” za večeru. Iako modernim tornjacima u gradovima ostatak tog davnog nagona može samo škoditi.

S početka sam stalno bila na oprezu - da ne bi nekud potrčala, da ne bi nečije pozdravljanje možda krivo protumačila, ušla u nečiji tuđi neograđeni dvor. Al nepotrebno sam strahovala.

Vrlo brzo sam se uvjerila da je moja Tina prvorazredan čuvar. Iako tiha i vrlo mirna, suzdržana i nezainteresirana prema prolaznicima za dnevnog svjetla, znala je u sumrak odreagirati na približavanje nepoznatih ljudi. Tad sam je svakako morala imati na lajni.

Sumrak dana budio je očigledno u njoj neke stare instinkte, znala sam za to i od mojih drugih tornjaka činilo mi se da po njihovoj logici u sumrak ili noću nitko pošten i s dobrim namjerama ne smije šetati uokolo.

Sumrak i noć zasigurno vrijeme je razbojnika, kradljivaca; zvijeri, koje dolaze po hranu. Vrijeme je to u kojem dobar tornjak mora biti posebno pažljiv. Posebno budan.

Spreman za obranu svega vlasnikova. I samog vlasnika.

Po bilo koju cijenu. Po cijenu života.

Tornjaci po noći i u sumrak drugačije reagiraju nego li za dnevnog svjetla ...

Tina je bila međutim i danju jako budan čuvar. A tek u noćnim šetnjama???

Prvih mjeseci bila je čak previše budna.

Dok se nije pomalo opustila i prihvatila da se u gradu ljudi prirodno šeću i noću. Da ne prijeti nikakva opasnost od ljudi koji po mraku prilaze ili prolaze mimo nas …

Trebalo nam je vremena za to.

Saznala sam u međuvremenu puno toga o Tini iz vremena koje je prethodilo njenom dolasku k nama …

Okotila se u Tomislavgradu u kući poznatog uzgajivača, cijenjenog kinološkog suca g. Ivana Tabaka.

Otac joj je bio jedan od najljepših pasa u pasmini uopće – ikad viđenih, još uvijek živ i vrlo vitalan Šarov Štampalov. Taj dugoživući tornjak Jakova Štampala priča je za sebe. Legenda, za života oko kojeg su već priče ispletene.

S nepuna dva mjeseca otišla je od uzgajivača zajedno sa polubratom Tinom na planinske pašnjake iznad Imotskog.

Kod novog vlasnika Lea Pavića iz Ričice nad Imotskim ostala je prvih godinu i pol. Dok je jednog dana nije u prolasku primjetio Ivica Tadić - Pelivan. Nju i brata joj. Zapeo mu oko za taj prekrasan par pasa.

Navraćao se Tadić više puta do Pavića i na koncu su se trampili. Razmjena je bila u naturi. Tadić je želio samo Tinu – trampio je pet kokoški za nju. Pavić se očigledno teško lišio svojeg para tornjaka

Ili su bili neki drugi razlozi? Koje nisam nikad saznala.

Tadić je sigurno očekivao potomstvo od kuje stare godinu i pol. Možda je čak i Paviću izostanak potomstva bio glavni razlog za trampu. Polubrat Tin je u ovom paru išao – u paketu. Tin nije bio ni blizu toliko atraktivan kao Tina. Iako je i on bio jako lijep tornjak.

Čuvali su ovo dvoje tornjaka ovce Tadiću, kao i ranije Paviću.

Ponekad bi otišao s njima na kakav sajam, ili kakvu tih godina rijetku izložbu da ih ljudi vide. Bio je jako ponosan na njih. Posebice na Tinu. Tad je poslikana i posnimljena na onoj famoznoj video kazeti s koje san se ja zaljubila u nju.

Krenuo je tako glas o toj preljepoj kuji širom hrvatskih djelova BiH. Znali su svi Hrvati tornjakaši Livna, Tomislava, Glamoča, Rame, Viteza i šire za taj par pasa. Znali su također da u Tine nema štenaca. Lijepa kuja, kakve BiH vidila nije. A jalova!!! Fra. Stjepan Petar Krasić gledao ju je uzeti, ali odustao je, radi glasa o neplodnosti. Kasnije je od Pelivana uzeo brata joj Tina.

Tko zna gdje i kako bi moja jadna ‘jalova’ Tina završila da nije bilo neobičnog slijeda okolnosti koji je donio njene slike meni u ruke. Da nije bilo oglasa u Robinsonu.

I moje tvrdoglave upornosti?? Ili je sve ipak samo bila sudbina?

Tko zna?

Valjda je tako moralo biti!

Ja sam tim neobičnim slijedom slučajnosti postala tako Tinin treći i posljednji vlasnik. I bila sam u sedmom nebu od sriće.

A tada nakon jedva mjesec dana što je stigla k nama evo činilo se da čekam njene bebe. No, rano je još. Nije se moglo znati sa sigurnošću. Treba počekati još malo.

U međuvremenu smo posjetili s Tinom tri izložbe na kojima je ona van konkurencije dobila tri ocjene eksterijera prijeko potrebne za stjecanje hrvatske uvjetne rodovnice.

Tri nezavisna suca, stručnjaka dala su svoje mišljenje o Tini kao tipičnom predstavniku pasmine. Bile su to ocjene sve u superlativima. Pitali me ljudi s nevjericom otkud mi takav veličanstven pas?

Zahvaljujući fra. Petru Stjepanu Krasiću koji je potvrdio njeno čistokrvno porijeklo i zahvaljujući tim trima odličnim ocjenama eksterijera dobila je Tina svoju hrvatsku uvjetnu rodovnicu. Istu kakvu imaju svi drugi tornjaci u Hrvatskoj. Samo je njena bila napisana s njene tri godine.

Zima je stiskala, bilo je snijega te godine. Približila se pomalo, pa došla i Nova Godina … dere bura, pojačava hladnoća. Jutra sa zaleđenim slavinama. – 6°C uz buru. Prava zima.

Hoće li se Tina okotiti?

Pripremila sam sve što je trebalo, sve strahujući, a što ako ja tu njenu skotnost samo umišljam?

Kutija za koćenje, velika, prekrasna, nova, drvena koju mi je pravi stolar složija u drvu bila je namještena. Po strani hrpa čistih ručnika, plahti, pripravna termo peć, vaga za mjerenje, rokovnik … stare novine …

Tina, pa skotna, to mi još uvijek nitko ne vjeruje.

Skoro da ni sama ne vjerujem.

Svi koji je znaju, ili su čuli za nju – znaju je uz nevjerojatnu ljepotu samo po jednom. Po neplodnosti.

A ja evo isčekujem njene bebe.

Još malo pa će i bebe na svijet. Činilo mi se.

Iako niti moj veterinar nije baš dijelio to moje mišljenje. On je također sumnjao u skotnost.

Uopće. Skoro da je i mene uspio uvjeriti da Tina nije skotna. Pet dana pred planirani termin okota, bila sam s njom na pregledu kod veterinara.

Pita me moj veterinar g. Davor Crnogaća zašto sam je dovela?

- „Pa trudna je“, kažem. „Da je pregledaš, jeli sve u redu?“ …

- „Otkud ti ideja da je skotna?“

Čini mi se da mi je stala riječ u grlu.

„Pa mislim da jeste“, promucam. „Bili su spojeni, ona i Bucak više od desetak minuta… Termin je sada za pet dana.“

Vrtio je sumnjičavo glavom moj veterinar, prijatelj mi i dugogodišnji savjetnik za sve moje životinjice:

- “Sve mi se čini da ona nije skotna!”

Al ne dam se ja, uvjeravam ga da jeste, da se meni tako po njoj čini, “Ok, ako je ipak skotna, onda će biti maksimalno jedno ili dva šteneta!”

To je bila njegova zadnja.

No toga dana 15. siječnja 1999, točnije sredinom te večeri počeli su trudovi. Malo iza 22.00 sata dogodilo nam se prvo štene.

Kažem dogodilo se, jer bilo je to njeno i moje prvo štene. Cura, bijela sa prekrasnim smeđim oznakama na glavi i istim smeđim plaštom na mamu Tinu - Aurelia.

Odmah sam joj dala ime. Aurelia se nije okotila u kotilici, jer mama Tina nemirna i ne shvaćajući šta se to s njom događa nikako nije htjela u kotilicu.

Aurelia je bila prva i tek nakon nje, Tini je svanulo što joj se to događa.

Svi ostali nakon Aurelie, ukupno njih još sedam uredno su došli na svijet u kutiji kotilici. Jedan za drugim s manjim ili većim pauzama ... pet cura i tri dečka. Sa posljednjom curom Tina se namučila. I ja zajedno sa njom.

Razmak od predzadnje bebe bio je već cijela tri i pol sata, Tina je posljednjih sat i pol ponovo imala trudove, napinjala se, a od bebe ni traga ... Nakon nekog vremena uočila sam repić. Bila sam u panici, izgleda beba se zaglavila nogicama za majčinu zdjelicu. Išla je zatkom i to naopačke, noge prema gore, prema leđima ... Ali nakon što sam malo pomogla i zarotirala bebu nježnim pokretom i uz Tinino snažno napinjanje išla je van i ta posljednja, osma beba - Astarea, cura također. Cure u velikoj većini.

Mrtve umorne, Tina i ja gledale smo se. I gledale smo to prekrasno šareno klupko koje je sisalo ili spavalo na sisama.

Osam predivnih majušnih tornjačića.

Vagnula sam svakog od njih. Bili su debeljuškasti, bucmaste bebe, teške od 520 do 600 grama. Pravi velikaši.

Osam!

A Davor je tvrdio jedno ili nijedno!

Kad sam sredila kutiju i dala Tini kiselog mlijeka i juhe, a sebe počastila kavom otprije skuhanom, nazvala sam ga. Bilo je to već jutro 16. 01. Bio je već uvelike dan. Tini je trebalo dobrih 12 sati za svih osam beba.

Davor se čudom čudio. Pa gdje su stajale te bebe? Osam i to tako velikih beba. On bi se bio kladio da nije skotna. Pet dana prije okota!

Neobične su te naše kuje tornjakinje. Skoro da im se uopće ne vidi skotnost. Posebice u prvom okotu. Tina je bila više pravilo nego li iznimka.

I tako smo mi, Tina i ja dobili naše prve All-Petrina's bebe.

Ne mogu vam opisati taj osjećaj neizrecive sreće. Dragosti. Ljubavi, za te malene stvorove. Njene i moje.

Tinine su bebe bile jednako tako moje bebe. Podizale smo ih zajedno ona i ja.

Rasli su ti mali tornjačići ko u priči. Već sa deset, jedanaest dana su gledali. Sa tri tjedna su već trčkarali po kutiji, sami se hranili kašicom koju sam im pripremala, polako su dobivali zubiće i mamu sve više grickali.

Sa četiri su tjedna već ispadali iz kotilice van. Izlazili su već i na dvorište, iako je zima te godine bila prilično jaka. Sa pet tjedana su već papali suhu hranu za štence.

Imali su strašno gusto krzno, njima nije bila zima.

Polako je i zima počela popuštati, slutilo se proljeće. Nije više ni bura derala, bajami su bili u cvatu i kad je bebama bilo nepunih osam tjedana došao je Tadić - po svoju obećanu curu.

Kako smo dogovorili onog dana na mostu ponad Cetine.

Dogovor je dogovor.

Tina je svog ranijeg vlasnika uljudno pozdravila. I to je bilo sve.

Nije joj previše nedostajao.

Vidjelo se to. Čini mi se da ga je to zabolilo. Nije ništa rekao.

Ponio je sa sobom moju Aureliu. Moje prvo štene. Tinino prvo štene. Predivnu Aureliu.

I otišao. Iz naših života. Njenog i mog. Zauvijek. Tina ga nije ni pogledala na odlasku.

Ona je izabrala mene.

Vidim joj prekrasne tamne oči blagog izraza i osjećam u prstima mekoću njenog gustog krzna. I sad godinama nakon njene smrti kao da je tu.

I sjećanje na njene bebe. Njeno prvo i jedino leglo. Jer drugog nije bilo.

Sjećam se kako je sve bilo neobično s Tininim leglom.

Kako mi se leglo iznenada dogodilo bila sam neiskusna, nepripremljena. Nisam tada još ništa znala o tom kako je strašno teško naći kvalitetne i odgovorne vlasnike. Da je najteži dio priče o uzgoju - kako dobro udomiti bebe?

I da se dobri, odgovorni vlasnici moraju 'svijećom u podne' tražiti.

No eto ipak, valjda početnička sreća, udomili smo mi nekako naše bebe. Osim dvoje - Mare (Amarilis) i Ala (Al Capone). Oboje su već bili jednom prodani. Pa sam ih naknadno od novih vlasnika morala ponovo uzeti natrag.

Maru nakon samo tri dana, a Ala nakon više od mjesec dana.

Ljudi kojima sam prodala Maru vidjeli su sami da nije štene za cijeli dan zaposlene ljude.

Mara je a tek dva mjeseca stara ostajala sama u stanu od 07.00 do 17.00.

Možete li zamisliti kakvu bi sliku zatekli ti ljudi po povratku doma?

Kad su odnijeli bebu nisu se javljali dva dana, čak niti na moje neprestane pozive. Dobila sam ih zapravo tek drugi dan poslijepodne oko 17 sati. Žena se prva javila, upravo je došla doma.

Dva dana ranije kad su uzimali psa nisu mi htjeli priznati da cijeli dan doma nema nikoga. Sada su kapitulirali.

Nisu mogli tako dalje i odahnuli su kad sam im predložila da im vratim novac, a oni meni Maru.

S Alom je bila posve druga priča, otišao je među prvima sa točno 8 tjedana. Dečki su inače više traženi i prvi odu. Cure ostaju ...

Kupio ga čovjek da mu bude radni pas uz ovce. Čovjek iz Šibenika sa stanom na 14-om katu jedne od naših najviših zgrada. Sa dvoje djece od 13 i 15 godina.

Dogovorili smo se odmah na početku da ću Ala izvesti na izložbu u Splitu koja je trebala biti za Prvi maja.

Prema najavi i prema planu novih vlasnika Al je trebao vrlo brzo biti prosljeđen u ovce koje su roditelji vlasnika držali u Petrovu polju, okolica Drniša. Čovjek me uvjeravao da mu treba tornjak uz to stado koje su čuvali njegovi roditelji, a pričao mi je da i on sam po završetku posla u Pošti u Šibeniku svaki dan odlazi gore.

Idealno, bar je zvučalo tako. Ali nije bilo! Dapače

Priča se uopće nije odvijala prema scenariju koji je bio zamišljen na početku.

Klinci su se zaljubili u malo blistavo bijelo klupko mekane dlake. Nisu ga dali od sebe. Meni nisu ništa javljali. Kad bi nazvala da ih podsjetim na redovno cijepljenje, i da provjerim kako je mališan, lagali su mi da je Al svaki dan sa ovcama i da se krasno snalazi.

No ipak su se odali, priznavši mi da spava s djecom u krevetu. Kao oni ga navečer dovode doma. Tko sretniji od mene. Krasno. Pas ima kontakte sa stadom, ali i sa ljudima.

Kako sam saznala da 'ponekad' bude kod njih u stanu, dogovorimo se da ga odem vidjeti.

I stigosmo mi tako kod Ala u posjetu. Moji klinci i ja. Alu je bilo puna tri mjeseca.

Prepoznao nas je odmah. Veselju nije bilo kraja. Narastao je otkako nas je napustio. Ali nisam se malo iznenadila kad sam vidjela da mu je dlaka oko guze pokakana .... dlakice sljepljene od proljeva .....

I tekao je tako razgovor ... čime ga hrane (iako sam im preporučila hranu)? Pitala samo to najprije obzirom da ima proljev, što se vidi na prvi pogled...

Hranili su ga 'od stola'!

Neugodna iznenađenja slijedila su jedno za drugim ...

Na koncu su mi priznali da Al do sada nije niti jednom izišao iz stana. Niti dolje do ulice.

Još uvijek nije nikako bio na selu sa ovcama. Proživio je svo vrijeme - ovo nešto preko mjesec dana otkako je otišao od nas u toj zgradi na 14-om katu. Nuždu je vršio na terasi, na vrhu zgrade. U međuvremenu nije niti jednom bio cijepljen, a naravno već je napunio tri mjeseca...

Šokovi su bili toliki da sam doslovno bila van sebe.

Nekako sam iz pristojnosti izdržala sat vremena kod njih.

Pri tom sam mu dala tabletice za crijevne parazite, koje mu oni također nisu dali, makar su dobili detaljne pisane upute. Dala sam Pratel također i njihovoj perzijskoj maci. Oni nisu nikad ranije maci dali tablete za gliste! Tablete Pratela su dobili od mene još pri preuzimanja šteneta. Zajedno sa hrpom drugih sitnica koje dajem novim vlasnicima u 'kompletu' sa bebom.

Od povratka doma nisam mogla prestati misliti - što napraviti?

Bila sam van sebe. Sve što su ti ljudi napravili bilo je loše. Užasno. Lagali su me.

Sve su lagali, od cijepljenja, na koje sam ih ja telefonom upozoravala kad je bio rok do odlazaka u stado, u ovce ... do nepostojećih šetnji i socijalizacije. Do loše hrane i konstantnog proljeva ...

Sve su lagali. Meni su govorili ono što su znali da bi ja željela čuti. Sami su i dalje radili po svome. Kad sam ih toga dana pitala zašto su to radili, odgovorili su mi da nemaju vremena baviti se psom, da baba i dida na selu neće ni čuti o psu uz ovce. Da klinci idu u školu i ne mogu ga izvoditi vani ... O nužnom nadocijepljivanju na koje ga nisu odveli nisu ništa rekli. Ne cjepiti štene protiv štenećih bolesti? Nevjerojatno!

Nikad nisam sebi uspjela objasniti kako sam se tako strašno prevarila u tim ljudima?

Ali tako je bilo.

Što uraditi?

Cijelu noć nisam mogla spavati. Pričala sam telefonom s bliskim prijateljima što se s Alom događa. S mužem sam pola noći provela u razgovoru i do jutra je odluka bila odnijeta. Idem po Ala!!!

Ne mogu oni tako sa mojim Alom! Sa Buckovim i Tininim sinom.

Ne, ne mogu!

Ujutro sam uzela Maru i moje klince i pošli smo do Ala. Kao idemo ga izvesti u šetnju, da se psić malo socijalizira. Kad već oni nemaju vremena!

Kod Alovih je samo najmlađi član bio doma. I on slučajno, jer ležao je od vodenih kozica. Inače bi Al preko dana bio sam dok roditelji rade.

Dečko nam je predao Ala ništa ne sluteći.

Ponijela sam jednu od mojih lajni i ogrlica. Jer Al nije imao svoje. Nikad nije bio na lajni!

Kad smo sišli liftom sa 14-og kata na rukama sam ga donijela do automobila. Bojao se svega.

Ljudi, buke, djece koja su veselo jurcala uokolo. U blizini je osnovna škola, a bilo je to u vrijeme velikog odmora.

Nije znao hodati na lajni, drugo mi nije preostalo nego da ga donesem do automobila i smjestim ga unutra.

Odlazeći odatle znala sam da Ala više nikad neću vratiti tim ljudima!!!

Da točno to, odlazeći odatle znala sam da se Al više ne vraća na 14-i kat te ogromne zgradurine, među te ljude koji nisu smatrali potrebnim niti cijepiti psa.

Ovo je još jedna nevjerojatna priča, jer otela sam svog psa.

I ne namjeravam ga više vratiti!

Psa koji mi nije u cjelosti još niti bio isplaćen, točnije platili su pola iznosa. Bilo je rečeno da će ostatak iznosa platiti kad prodaju prvi kontingent proljetne janjadi.

Nije uopće riječ o novcu ... riječ je o ljudskosti. Nije ljudski tako postupati sa psom i to im ja sigurno neću dozvoliti.

U svakom slučaju, očekivala sam reakciju. Barem telefonski poziv. Čekala sam. Taj prvi dan oni nisu nazvali uopće. Ni da pitaju gdje se zadržao Al? Zašto ne vraćam psa?

Reakcija je uslijedila tek sutradan uvečer. Poziv tek nakon dva dana što im je pas nestao iz kuće.

Nisam se mogla načuditi ... Zbilja nas ima svakakvih

Čudni ljudi.

Sad ću se vratiti na taj prvi trenutak kako sam Ala stavila u auto. Očito i auto mu je bilo strano, izazivalo je strah. Unutra je ipak bila njegova sestra Mara koju je naravno prepoznao. I ona njega.

Počeli su se igrati još u autu dok sam vozila prema jednoj prekrasnoj zelenoj livadi, na našoj staroj tvrđavi Tanaji.

Izišli su zaigrani iz auta, on koji se po prvi put igrao sa psom od kako je napustio leglo.

I Mara koja se svakodnevno igrala sa drugim psima.

Cijelo to vrijeme na umu sam imala misao da Al nije cijepljen. Da ga moram paziti i hitno procijepiti. Barem protiv psećih zaraznih bolesti. Da nešto ne pokupi putem.

Bio je Al posve bez kondicije i umorio se za dvadesetak minuta. Žurila sam se doma. Putem smo se svratili do mog veterinara Davora da ga cijepi.

Još nisam mogla vjerovati da mi to Al sjedi u stražnjem karavanskom dijelu Volva, zajedno sa Marom.

I on je bio nekako tih, drugačiji od jučer. Kao da je osjećao da se seli natrag u svoju kuću.

Trebalo mi je vremena da mu saniram proljev. Da se ponovo navikne na dobru hranu, na svježe mljeveno meso ...

Da se navikne na druge pse, na ljude, na buku prometa, automobila, na vrištanje djece ..... na povodnik i ogrlicu.

Kad su se vlasnici javili, nisam im pružila priliku da bilo što kažu, napala sam ja njih. Prijetila sam se da ću ih tužiti zbog zanemarivanja i maltretiranja psa. Koji je još polovično bio moje vlasništvo. Vratila sam im njihov novac i dobila sam natrag njegove papire.

Nisu pristali rado, ali nisu imali izbora.

U međuvremenu približilo se i vrijeme prijave za CACIB Split. Prijavljivala sam ostale pse. Što ću s njim? Obično idemo svi na izložbu. Nitko ne ostaje doma.

Al je bio strahovito zapušten.

Bilo je gotovo neizvodivo prijaviti ga za izložbu .... ali ispisala sam prijavnicu i poslala zajedno sa ostalima. Pa makar ga i ne izlagala, što je vjerojatnije, neka bude tu sa svim mojim psima.

Šetali smo svakog dana po dva puta ..... među ljude, kasnije i među pse ... po gradu ...

Ali tornjaci su zbilja fantastični psi, posebni u svemu, pa i u ovakvim situacijama.

Al je za samo dva tjedna bio opet onaj stari, zaigrani i bezbrižni Al. Koji bez imalo straha ide van i hoda na lajni uz nogu u šetnji gradom. Na lajni! Bez kakvih problema.

Pošli smo na dan izložbe svi zajedno u Split. Bio je CACIB Split 1999. Tornjake je ujutro u pasminskom dijelu sudio gdin Štefan Šinko (Sl), i Al je ocijenjen s 'vrlo perspektivan'. Najbolja moguća ocjana za štene!

Poslijepodne u BIS programu išla sam s njim u izbor BIS PUPPY - izbor među svim štencima koji su tog jutra ocijenjeni sa vrlo perspektivan i perspektivan.

Sudio je talijanski sudac dr. Nicola Ibimbo. Bila je hrpa štenaca .... svih pasmina. Bila je to uostalom međunarodna izložba.

Ušli smo u uži izbor.

Bila sam u nevjerojatnom stanju ... Zamislite ušli smo u uži izbor, WOOOW

I sudac je potom, izabrao troje najuspješnijih, tri najljepša štenca cijele izložbe CACIB Split.

Od svih najljepši, na prvom mjestu toga dana, na toj CACIB međunarodnoj izložbi u konkurenciji četrdesetak štenaca ukupno bio je upravo on - Al Capone All-Petrina's.

*************

Još i prije Alova povratka, doma smo imali Amarilis, našu 'Maru', onu bebu koja je bila prodana i koja je dva dana provela ukupno u kući novih vlasnika ...

Pa šta se to u stvari s Marom događalo u ta duuuuga dva (2) dana?

Ljudi koji su uzeli Maru zamišljali su sebi neke druge stvari, a zapravo oni oboje bili su zaposleni i van kuće po cijeli dan.

Mara je bila “sam-a u kući” preko cijelog dana ... Beba od 2 mjeseca ... Možete zamisliti? I tu kuću, nakon toga?

Maru sam uzela natrag, vratila ljudima novac i sad je Mara s nama, a vrijeme ide ... Raste Mara ...

Činilo se da je Mara odlučila ostati kod nas.
Prolazili su dani, a po ovu lijepu curku nikako da dođe dobar vlasnik.
Dolazili su i zvali mnogi, jedan je čak nudio veliku lovu, ali pod uvjetom da mu Mara čuva krave određene za klanje u velikom boksu u okolici Klisa. On je mesar s klaonicom, a Mara mu se dopala na prvi pogled.
Ali meni se nije dopalo njegovo planirano držanje psa u zatvorenom boksu i čovjek je otišao put Klisa sa svojim novcima. Mara je ostala doma ne sluteći ništa.

I rasla je naočigled. Kad je stigao Al često smo zajedno njih dvoje i ja odlazili u šetnje gradom, jer bebe su se morale socijalizirati - sada sa već navršena tri mjeseca navikavanje na grad, buku i ljude bilo je za njih od presudne važnosti. Kako bi jednog dana svojim dobrim ponašanjem vlasnicima bili na ponos.

Ljudi bi zastajali kad bismo prolazili. Nije bilo nikog tko je mogao proći ne zamjetiviši ovo dvoje ljepotana.
Prolazili su tako dani i već je prilično zatoplilo, približavala se izložba u Splitu.
Mara i Al su oboje bili prijavljeni na izložbu, uz Bucka, Tinu i Dolly ...

No skoro pa da od izložbe (bar prvi dan, u subotu, kad je bila najavljena specijalka autohtonih pasa koja je prethodila nedjeljnom CACIB-u) nije bilo ništa - muž nije mogao izostati sa neke iznenada iskrsle poslovne obaveze. Bit će zauzet cijeli dan u subotu. Ne znam jesam li bila više žalosna ili bijesna.

Uvijek tako nešto iskrsne i poremeti sve ranije planove.

Baš sam bila jako žalosna
Sama jednostavno ne bih mogla s pet pasa na izložbu, od kojih su dvoje mališani stari 3,5 mj. - strašan je to napor, pa još po ovoj vrućini ... Ulazak na izložbu, postavljanje šatora, smještanje pasa, prijavljivanje, izlaganje - za jednu osobu i pet pasa - nemoguća misija.
I dok sam tako sva očajna već odustala u mislima od izložbe javio se moj najstariji - Mate, tada star nepunih deset godina i on me nagovorio da idemo, da će on mami sve pomoći.

I krenuli smo tako te subote nas - "sedmoro veličanstvenih" za Split, ne sluteći ni u snu što nas sve čeka.

Tog vrelog svibanjskog dana Specijalka se nije održavala u sportskoj dvorani Gripe, kao što se inače u njoj održavaju CAC izložbe (i sutrašnji CACIB također je predviđen u Gripama) ali danas po ovom vrelom prvosvibanjskom suncu organizatori nas nemilosrdno smjestiše na betonirano rukometno igralište u centru Splita, nedaleko obližnje sportske dvorane Gripe.

Teren više nego neprimjeren, beton ispod psećih šapa gori od vreline, isto kao sa sve četiri strane visoki betonski bedemi. Nalazili smo se u pravom betonskom bazenu.
Što je, tu je. Razmišljala sam da je sreća pa imamo barem nadstrešicu - “paviljon” naš 'šator' na četiri noge - samo treba to stići i složiti, konstrukcija je ogromna i treba vremena i spretnosti ...
Čim smo stigli na prostor izložbe nakon gužve oko ulaza i pregledavanja veterinarskih knjižica uočila sam još neke tornjakaše i čujem od njih da su jutros tornjaci prvi u svojem ringu.
Prvi???
O majko mila, inače obično uvijek budemo posljednji, kako sad to - prvi?

Ništa nećemo stići pripremiti, a toliko je toga još ostalo ... od unošenja opreme, kaveza, smještanja pasa ... joj, koja ludnica.

Ponešto smo ipak Mate i ja uspjeli na brzinu odraditi, prije početka službenog ocjenjivanja i ulaska u ring.
Ponešto kao što je bilo planirano podizanje 'šatora' ipak nismo, ostali su psi i mi zajedno s njima tek ispod minijaturnog suncobrana kojeg smo odmah raširili - sreća da tornjaci podnose ovo naše sunce čak bolje i od nas samih.

Po redoslijedu izlaganja prvi u ring ulaze mužjaci od najmlađeg do najstarijeg, potom ulaze istim redom ženke. Dakle naš dečko Al-Capone je prvi na redu ... i krene tako još jedna izložba.
Sudio je gospodin Nikša Lemo, dr. vet. med., mlad čovjek ali već godinama 'u tornjacima'. Još od '96. je službeno i jedan od članova komisije koja je donijela standard hrvatskog tornjaka (glasoviti Naputak o ocjenjivanju, koji je do konca 2005-e bio jedini Standard tornjaka u Hrvatskoj ...).
Zanimalo me kako će gdin Lemo odsuditi naše pse ... sudi nam po prvi put.

Od Tine nisam ništa posebno očekivala jer je nakon legla posve ogolila, kao što i inače dugodlake kuje poslije odhranjenog legla na kratko ostanu gotovo pa posve bez dlake ...

Gubitak dlake je uobičajen za kuje nakon legla, ali svejedno bilo je veoma neobično vidjeti snažnog pastirskog psa tako goluždravog, ogoljelog - bila je Tina tada ko ptić tek izlegnut, tek sjena psa kakva je ona inače.
Možda drugima nije ali meni je i takva bila prelijepa.

Nju u stvari uopće nisam trebala izlagati, ali bila sam uz ostalo znatiželjna kako će suci reagirati kad vide tornjaka tako 'golog' - bez krzna. Ovo je inače jedinstvena prilika jer sada se tek može viditi svaki mišić, svaki dio tijela, kad krzno ništa ne skriva ..., no da budem iskrena nisam se nadala za Tinu dobiti ni odličnu ocjenu, ali bila sam uporna i tvrdoglava ko i inače i tako je i takva goluždrava Tina došla skupa s ostatkom "ekipe" na izložbu ... ta kako bi ja uopće igdje došla bez nje???

I teče izložbeni slijed ... prvi od svih "Al" - vrlo perspektivan (VP), "Bucak" - CAC, "Mara" - VP, "Tina" odličan, bez titule (uf, super kad je uspjela takva gola dobiti i odličan, bila sam jako zadovoljna), "Dolly" - CAC!

Potom svi psi koji su dobili PRM (prvak razreda mladih, mi nismo imali takvih) i CAC idu zajedno u posljednjoj konkurenciji za izbor BOB psa - najljepšeg psa pasmine (Best Of Breed) .....
Po brojnosti pasa nije to bila jaka specjalka (bilo je valjda oko 20-25 tornjaka ukupno), ali po izvedenim psima i prisutnim uzgajivačima ipak je to bila - ta prisutan je bilo i aktualni favorit: "Bingo od Zagrebačkih bisera", Mirjane Vasiljev.

Trčimo tako mi izlagači sa psima po ringu u krug ... Sudac posebno gleda kretanje pasa, jer pastirski psi moraju imati savršeno kretanje, moraju biti snažni i izdržljivi, korak mora biti lak i dug, potisak dobar, a sunce nemilice prži ...

A sve tako dok je još trajalo ocjenjivanje dok sam višekratno sa svakim pojedinim psom ulazila i izlazila iz ringa, dovodila i vraćala pse, Mate je sjedio s ostalima psima ispod suncobrana vidjela sam da se nešto neobično događa - iako nije baš bilo blizu, jer su naši psi bili točno nasuprot ulazu u naš ring, preko cijelog igrališta, ali činilo mi se da je cijelo vrijeme jedan krupan ćelav mušakrac u tamnoj odjeći sjedio na kamenom zidiću zajedno s mojim Matom. Čovjek je imao crne sunčane naočale i makar je bilo dosta daleko nevjerojatno mi je sličio na predsjednika Hrvatskog kinološkog saveza gospodina Marka Medara.
Mislila sam se mora da je to neki Splićanin, ali neobično kako je jako nalik na Predsjednika.

Neobično. Svako sam malo pogledavala dolje i čovjek je cijelo vrijeme sjedio s Matom. Vidjela san da se igrao sa štencima.
Dobro sam to vidjela, a na brzinu dok bih stigla do Mate zamijeniti pse nisam stigla ni sa kim ni riječi progovoriti niti bilo šta pitati - jer jedva bih stigla natrag do ringa, toliko se sve brzo odvijalo. Ko na tekućoj traci.

Treba brzo djelovati, još brze misliti i dovoditi pse u ring, pred suce.

I evo nas u finalnom izboru za BOB specijalke: stojimo (i trčimo) Bucak i ja, Mate vodi Dolly jer su oboje osvojili svaki svoju klasu.

Čovjek s naočalama, dobro to vidim iz ringa i dalje, sada posve sam sjedi s našim štencima i Tinom pod našim suncobranom. No momentalno mi je važnije ovo što se događa u ringu, zaboravim na trenutak čovjeka pod suncobranom.

Nije lako sucima kad među lijepima treba izabrati najljepšega ... Gleda sudac od šest najljepših tornjaka po klasama i pokušava izabrati najljepšeg psa pasmine toga dana u toj konkurenciji - i na koncu poslije dosta trčanja, namještanja pasa u stav, poslije dugog promatranja, uspoređivanja, jer svih ovih šest pasa su odlični i već su dakle dobili titule, svaki u svojoj klasi - prilazi čovjek Mati i Dolly i čestita Mati, potom i meni.

Dolly je BOB ...!!!! WOOOOOOOOOOOOOW

Ali obzirom da je ovo Specijalka tornjaka onda je ovaj izbor za BOB istovremeno i BISS (BIS Specijalke).

BISS!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Ne mogu vjerovati! Mlada kuja s nepune dvije godine, u ovakvoj konkurenciji pa BOB i BISS!!!!

Ne mogu opisati koliko sam sretna. Mate se raduje, skače, smije se, kako se samo djete od 10 godina može veseliti. Njemu je još važnije što je Dolly dobila BISS dok ju je on hendlao!!!
Njegov prvi BISS!
Psi osjećaju da se nešto lijepo događa i oni su veseli, 'osmjehuju' se i dašću od vrućine.

Treba sada srediti i pokupiti još sve papire, ocijenske liste, kartončiće, pehare - jer na specijalkama, najljepši u svakoj klasi dobiva pehar + BISS pehar ... ja preuzmem pse i papire, Mate pehare...
Šaljem ga potom da ide dolje do štenaca, jer onaj čovjek i dalje sjedi dolje, a sad mi to već jako jako čudno???

I drugi ljudi mi čestitaju, i tako u zbrci osjećaja, veselja i vrućine skupljam sve papire i vodim konačno i ova dva psa pod suncobran - kao da to jeste nekakav zaklon od sunca, u tom uzavrelom betonskom bazenu rukometnog igrališta, ali treba im dati vode i da bar malo odmore nakon svega.

Stižemo tako slavodobitno u svoj 'vigvam' i tek tada uspjevam se konačno okrenuti i pozdraviti nepoznatog čovjeka, nevjerojatno nalik na predsjednika Medara. Barem sa slika, jer tog slavnog čovjeka do tada još uživo nisam imala prilike sresti.

Čovjek se ustaje sa zidića, skida naočale, pruža mi ruku i kaže: "Drago mi je, Medar!"

Bože moj - po taj čovjek i jeste - glavom i bradom gospodin Marko Medar, Predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, ‘predsjednik svih čistokrvnih pasa i njihovih vlasnika’ - u Hrvatskoj!!!!!
Kad mi je to doprlo do usijane glave, samo što se nisam srušila ... nije moguće!
Pa zaista nije moguće da je gospodin Marko Medar prosjedio cijelo to vrijeme pod mojim suncobranom u društvu s mojim sinom i mojim psima??
Zašto' Pa ja nisam do sada nikad tog velikana naše kinologije srela osobno, uostalom ja sam tek mali uzgajivač - početnik. Imamo naše pse iz ljubavi i veliko su nam zadovoljstvo ... Tisuću pitanja mi je u jedan mah prošlo kroz glavu, ali očito san bila sva van sebe, od svega, i posebno od lude vreline i sunca koje mi je već par sati nemilice pržilo glavu, ali i od te sad već posve nadrealne situacije u kojoj sam se našla.

Uto je čovjek počeo govoriti, predstavio se (kao da ga nisam već i sama prepoznala) ..... malo se ispričao što je navodno smetao - ma kome bi on mogao smetati??

Raspitao se malo o našim odraslim psima i tada mi kaže zašto je cijelo vrijeme tu - zbog bebe ... da, da ... skužim da je tu zbog naše - MARE!!!

Da, da! Zbog Mare, i njenog brata, ali ipak ga od njih dvoje više zanima ženkica. Oboje su posebni, nevjerojatni štenci. Veli da do sada nije još vidio takvih štenaca tornjaka. Da su kompletni, potpuni, savršeni.
I da on želi kupiti tu malu ako je još uvijek na prodaju.
Jer iako nije imao ni na kraj pameti kupnju još jednog psa u kuću, jednostavno ne može odoliti. Tu kujicu mora imati...

Ja slušam bez daha, odsutna, očito i od napora trčanja i izlaganja, od vrućine, ali najviše od šoka, valjda mi mozak otkazuje, činjenica je evo očito ‘trokira’ na ovim vrućinama, posebno u situaciji kada iz usta gospodina Marka Medara slušam kako hvali naše pse, štoviše divi im se i čak - hoće kupiti Maru ...

Nekako mi to ne uspijeva ući u glavu, čujem, ali mi toliko nevjerojatno da mi se ne prima. Mozak odbija 'procesuirati' to što čuje ...

A onda se nekako na brzinu saberem i kažem, ma zamislite samo šta mi je prvo palo na pamet u tom trenu: "Mara je sutra prijavljena na izložbu!"
Kao da je to bitno??? Strašno!

Još i sad me stid zbog te izjave, ali vidi čovjek valjda da ja nisam baš pri sebi, da očito nisam sva svoja i veli:

"Pa nije problem, neka bude sutra još na izložbi pa ćete mi je poslije izložbe predati ......"

I tako ja sva van sebe, smušena, sretna - luda od sreće ... pozdravim se s čovjekom i pođem dalje po 'poslu' - upisivati psima ocjene u dokumente, u kancelariju izložbe ... namjestiti malo bolji hlad dok čekamo poslijepodnevni dio izložbe, donijeti im vode i sve ono što se radi na izložbama ... u vrijeme nakon službenog dijela ocjenjivanja ...

No u glavi mi još uvijek prazno - kao da me netko lupija čekićem po glavi pa mi još zvjezdice kruže oko glave i osim zvjezdica ne vidim ništa...

Trebalo mi je zbilja podosta da se saberem, da prihvatim to što se upravo dogodilo, sve to što sam čula i činjenicu da naš Predsjednik kupuje psa - svog prvog tornjaka (u kući, jer kroz njegove ruke prošlo je na stotine tornjaka) prvog tornjaka i to - našu Maru!

Cijeli dan do kraja prošao mi je kao da gledam zbivanja na filmu, kao da se to nekom drugom događa ... I to što je ukupno u specijalki svih naših autohtonih pasmina, a sudio je Istvan Nagy (Mađarska) Dolly dobila R-BIS native nije me se više dojmilo od zbivanja toga jutra pod našim suncobranom.

Dalmatinski pas je odnio prvo mjesto, no Nagy-ju se Dolly toliko svidjela da bi joj dao prvo mjesto samo da su tornjaci kao pasmina međunarodno priznati. Ovako, tornjak se morao zadovoljiti rezervnim BIS-om.

I sakupljanje opreme, odlazak i vožnja doma, sve sam ja to odradila 'u filmu'. Nikako da se osvjestim, jer doslovno tih sam sati letjela na oblacima. Još uvijek mi nije išlo u glavu da Mara ide Predsjedniku. Da će Tinina i Buckova kćer biti ostatak života u kući gospodina Medara.

Polako sam čak počela i sumnjati u to. Razmišljala sam se, a što ako je to bio nalet emocija, pa kad se čovjek ohladi, prespava, vjerojatno će se predomisliti.
Da, ma sigurno će se predomisliti, pa on ionako već ima hrpu pasa ... što će mu još i moja Mara?
I sve sam tako promišljala, malo se radovala, pa opet sumnjala i prošla je noć - došao dan CACIB-a ... onog o kojem sam već pričala gore u priči o Alu - CACIB na kojem je Al prema ocjeni talijanskog suca dr. Nicola Ibimbo postao najljepše štene izložbe - BIS Puppy .....

A do neki dan jadničak je čamio zatvoren na 14 katu, bez kontakta s ljudima, bez igre, bez sunca, zraka, neba, trave ...

Osim Al-a opet nas je ovjenčala lovorikama naša Dolly, drugi dan, drugi sudac, iz druge države - g-din Štefan Šinko (Slovenija), velika konkurencija i Dolly - opet najljepši pas pasmane tornjak (BOB).

Kasnije u BIS-u ukupno u FCI I grupi Dolly je osvojila četvrto mjesto (sudio g-din Laszlo Molnar). Bucak je također bio CAC, ali Dolly je taj vikend očito bila daleko najbolja, bio je to njen vikend.

I naš, očito, događaje tog vikenda nećemo zaboraviti dok živimo. Sigurno.

Kako je život čudna biljka ....
I prošao je taj CACIB, gospodin Medar se nije predomislio, uzeo je Maru, iako sam se sutradan svim silama trudila da mu Maru poklonim (nakon što mi je prestalo zujati oko glave i pošto mi je konačno proradio mozak, svanulo mi, da već to što se gdin Predsjednik zanima za naš uzgoj, predstavlja golemu stvar i izuzetnu čast za nas i da bi našu bebu svakako morali Predsjedniku dati kao poklon ...). Ne, on je odlučio da će svakako platiti punu cijenu, jer kako je rekao “U tom psu je puno truda i troška. To je golem trud kojeg on ne želi iskorištavati na račun svojeg imena!”

Prava priča o događajima iz Splita s CAC/CACIB vikenda krenula je međutim kad se sljedećih par dana po Zagrebu i okolici pročulo da je “Medar kupio tornjaka iz Šibenika!” - hehehe dobro kad neki nisu dobili šlog.

Uf, kakvi su to šokovi bili. Razumljivo da su bili šokovi, pa mi smo tamo neki početnici - uzgajivači, ovo nam je bilo prvo leglo ... Znam, ni sama skoro ne mogu vjerovati. Ali bilo je to leglo naše Tine i Bucka.

Kako je Tina bila savršena i njena djeca su također bila divna.

Taj vikend u Splitu ostati će nam zlatnim slovima upisan u sjećanje ... Kad očito nije bilo dovoljno to što je naša kujica Dolly kroz ta dva dana - dva puta trijumfirala kod dva različita suca, strana, specijaliste (iz dvije države) već se tog vikenda dogodilo čudo - gdin Marko Medar, Predsjednik HKS-a, osobno - kupio je štene od nas - iz našeg prvog legla.

Činjenica je da je on već davno mogao nebrojeno puta uzeti, kupiti, dobiti na poklon toliko štenaca tornjaka od raznih drugih, poznatih i slavnih uzgajivača, čak i od takvih koji za sebe drže valjda kako tornjak, k’o pasmina valjda potiče iz njihova dvorišta. A nije!
Gdin Medar nikad prije do moje Mare nije imao tornjaka. Mara je bila jedini tornjak gdina Marka Medara, jedina i jedinstvena - u hrpi drugih autohtonih pasa koji su prošli kroz njegov dom i njegovu uzgajivačnicu “Od Medara”.
Mara je očito bila čudesna, i na prvi pogleda očarala je Predsjednika.

Nije imao namjeru kupovati psa, rekao mi je to, tada u Splitu, posebno ne tornjaka, ali kad je vidio tu kujicu - ništa drugo nije bilo važno, osim da je mora imati.

Mari je danas već peta godina. I danas je jedni tornjak u kući gospodina Medara. Kaže mi on ponekad kad se čujemo da je ona vanserijski pas u svakom pogledu, samosvojna, jedinstvena i prekrasna. Po njemu - najljepši tornjak na svijetu, definitivno najljepši kojeg je on ikad u životu vidio.

I pravi, tipični tornjak, inteligentna do krajnosti, kaže da se ponekad pita jeli Mara uopće pas?

Da, pas je, ali ne bilo koji - Mara je tornjak, i još nešto, ona je prava kći svoje mame Tine.

Mara je bila kopija svoje majke Tine.

Na žalost gospodin Marko Medar, dugogodišnji Predsjednik HKS-a kroz tri uzastopna mandata umro je iznenada od posljedica moždanog udara u 58 godini, 20 siječnja 2004. godine

Smrt je gdina Medara, tog velikana hrvatske kinologije na žalost prerano odvojila od svih nas i njega od njegove obožavane Mare ...

Nakon njegove prerane i iznenadne smrti, otkupila sam Maru dva miseca nakon smrti njenog vlasnika od udovice pokojnog gdina Medara i tako je Mara u dobi od pet godina, tri mjeseca i dvanaest dana ponovo došla doma, u Šibenik, a nama je svojim povratkom vratila dio svoje majke Tine.

Nevjerojatnom slučajnošću (postoji li išta takvo), ustvari Božjom voljom Mara se k nama vratila u istoj dobi u kojoj je Tina otišla od nas 27.3.2004. i živila je sa nama do siječnja 2013. godine kad je uginila od starosti.

A Tina je bila sa nama do 21.6. 2001 godine kad je zauvik zaspala na mojin rukama. Sa samo pet godina, tri miseca i trinaest dana. Bila je parena u tiranju prije toga, i rastao joj je stomak, ali u stomaku nisu rasle bebe, na žalost.

Tina je uginila od karcinoma želudca koji je kad smo ga otkrili već metastazirao po cijelom organizmu. Nikad je nisan prižalila, ni oplakala do kraja.

Godinama kasnije kad sam prestala plakati iz priča s prijateljima iz BiH saznala sam da je i jako puno ljudi koji su se kroz rat i nakon rata hranili konzerviranom govedinom koje su donacijama dobivali u konzervama od SFOR-a umrlo od karcinoma želudca.

Ljudi su nakon tih svih silnih smrti smatrali da su neke od tih konzervi bile kontaminirane … A Tina je isto bila hranjena tim konzervama dok je bila u BiH.